DA SE NIKAD NE ZABORAVI

El Fatiha

El-hamdulillahi Rabbil~`alemin, = Hvala Allahu Gospodaru svjetova,

Er~Rahmanir~Rahim, = Milostivom Samilosnom,

Maliki jeuvmid~din. = Vladaru Sudnjeg Dana.

Ijjake na´budu ve ijjake neste´in. = Tebe obozavamo i od Tebe pomoc trazimo.

Ihdinas~siratal mustekim, = Uputi nas na pravi put.

Siratallezine en´amte ´alejhim, = Na put onih kojim si blagodati Svoje darovao,

Gajril~magdubi ´alejhim ve led~daal~lin. = A ne na put onih na koje si se rasrdio i koji su zalutali.

Proucite Fatihu, pomolite se, pamtite i opominjite, da se vise nikome ne ponovi Srebrenica.

Neka Srebrenica bude opomena generacijama koje dolaze...
Da se zlo vise nikada ne ponovi...
Neka ovo staniste ne bude zaboravljeno, neka ude u sve udzbenike historije...
Neka ovo staniste bude mjestom vjecnog historijskog casa, neka teku rijeci...
Neka ovo staniste bude stjeciste ljudi cijeloga svijeta...
Neka ovo staniste NIKADA ne prekrije veo zaborava...

"Nigdje, kao danas u Srebrenici, nije tako jasna slika covjeka koji je imao slobodu izbora izmedu dobra i zla.
Koji je imao slobodu izbora izmedu covjekoljublja i covjekomorstva.
Taj covjek je, nazalost, izabrao zlo umjesto dobra. Izabrao je covjekomorstvo umjesto covjekoljublja.
Mislio je da je njegova moc iznad svake moci. Mislio je da Srebrenica nece biti moralna pitalica.
Dakako, od 11. jula 1995. god. Srebrenica je vise od grada i vise od svog imena.
Srebrenica je mjesto ispita savjesti za sve one koji su mogli, a nisu zaustavili zlocin protiv covjeka.
Srebrenica je ime koje danas kruzi oko svijeta da probudi savjest covjecanstva koje se mora suociti sa samim sobom i izmedu dobra i zla, izabrati svoje dobro.
Jer drugoga puta nema za covjecanstvo ako hoce da zivi u dobroti svoga ploda".
(reis Ceric)

"U noci 12. jula 1995. kolona je bila na pocetku svog puta iz Srebrenice za Tuzlu.
Na jednom od odmorista, Nezir se odvojio od dvojice svojih sinova (treceg je izgubio ranije, 1992.) i spustio se niz padinu do obliznjeg potoka da bi nasuo vode.
Nije se vise vratio.
Najmladji sin, koji je jedini i prezivio, misli da su ga cetnici bas tu ubili.
Pucati nisu smjeli jer bi se odali.
Zato su ga morali zaklati. Njegova majka, sestra i supruga, koje su svaki dan dolazile do zgrade u kojoj je bio smjesten ured Crvenog kriza u Tuzli, na spiskovima sa imenima prezivjelih trazile su Nezira i srednjeg i najmladjeg sina, Muharema i Nazira.
Tamo su od zena koje su kao i one, ocajne, trazile i najmanji trag i hvatale se za najtanju nadu, cule i da je Nezir posljednji put vidjen ziv u Kravici, medju hiljadama zarobljenih, koji su sjedili na ljetnjoj zegi s rukama podignutim"
(Prezivjeli iz Srebrenice)

"Ponekad, oce gubim vjeru u sve.
Znam da to ne valja i da to ne bi tebi bilo pravo, ali takav je vakat.
Ne sikiraj se, misao na tebe me brzo vrati na put koji si mi ti pokazao.
Mama je dobro.
Znaj oce da si imao najbolju suprugu na svijetu.
Ugadja nam i uvijek je jaka.
U najgorim momentima bila je optimista.
Valjda ste skupa zato i bili.
Slicni ste. Eh kako bi volio da ste sada zajedno.
Da cekas da ti se sin ozeni, pa da mi pridikujes kako hoces unuke....
Zao mi je oce, sto je sve tako bilo.
Cesto se pitam da li je bolno.
Onda shvatim da je svaka smrt bolna pa mi tesko bude.
Ali nekako uvijek kada mi je tesko, pomislim kako bi ti reagovao, sta bi ti rekao i bude mi lakse.
Imao sam za oca pravog bisera.
Imao sam srecu, da mi budes otac 12 godina, a bilo bi savrseno da si veci dio zivota uz mene.
Savrsenstva ipak ne postoje zar ne?
Ponosim se tobom. I mamom.
Radi nje pokusavam biti dobar covjek, iako je to u ovom vremenu tesko.
Ali ne gubim nadu.
Naucio sam da ne gubim nadu".
(Elvis Selimovic, Srebrenica)

"Ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Ukrina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Lasva... ide Zeljeznica...
Sve oni i one idu, a ti ´dje ces... nemas kud?
Ide bolan Ilovska u njega... utice Ugar... Tu riba ima...
Tu si treb´o ribe fatat´, a ne moju kucu rusit´...
Ti si trebo´ otic´ na onu Unu, zasjest´ sa komsijama i zapjevat:
Ah meraka u veceri rane..., a ne se hvatat´ granata i djecu dobrovoljno ubijat´...
SRAM TE BILO !!...
da imas imalo duse k´o sto je nemas ti bi stao..." (Josip Pejakovic)

"Moj Boze, ponekad se pitam, zar je bas tako moralo biti.
Moj Boze, ponekad se pitam, zar je dobro srce muslimanskog insana moralo da se vadi Valjevskim, Uzickim i inim drugim srpskim kamama.
Moj Boze, ponekad se pitam, zar je muslimanski covjek samo sto sevdah cuti, morao biti zaklan.
Pa sto to mi nismo isli u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke,
sto to mi nismo postavili haubice na Zabljak, na Durmitor, na Zlatibor i ubijali njihovu djecu.
Nismo, jer mi volimo, a oni mrze, ne svi, ali mrze".
(Emir Hadzihafizbegovic)

"Nikad se zbog toga necemo rastati mili
Nikad se necemo rastati
Nikada tijelu mog tijela
Duso moje duse
Nikada
Znam
Ti ces me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ces me nositi dokle god budes
Pozdravljao radjanje dana
I javljanje zvijezda
Dokle god budes pozdravljao pupanje krosanja
I zalio padanje lisca"

(Mak Dizdar)

U ime Boga milostivog, samilosnog
Molim te Boze
Svemoguci
Neka tuga postane
Nada
Neka osveta bude pravda
Neka majcina suza
Bude molitva
Da se nikome nikad
Ne ponovi Srebrenica

"Kad u Srebrenici vise nije bilo ni jednog covjeka, nego je ostala samo vojska, pustili su zene i djecu da krenu za Tuzlu. Mnogi su isli autobusima, neki pjeske. Poslije dugih dana hoda kroz sumu, napadane, pljackane, bez vijesti o svojim ljudima, prezivjele zene i djeca stigli su u Tuzlu. Stigli smo i mi, sa mamom, bracom i jednom tetkom, babinom starijom sestrom. Kada su prvi prezivjeli ljudi poceli pristizati, ja sam babu cekala po cijeli dan. Zagledala se u ispijena lica prezivjelih. Trazila; sanjala sam taj susret stotinama puta, zamisljala svaku sitnicu: kako sam ga ja prva ugledala, i potrcala; kako je on mene vidio prvi i sasvim iznebuha me, kao da je s neba sisao, zagrlio, unio se u lice i rekao: cuvala si se dobro! Dosao sam da bih te ja od sada cuvao! Nije se pojavio. Nikad vise. Ni danas, poslije 10 godina, nista ne znamo o njemu! "

Na ovoj mjesecini, na ovoj tihoj noci jesenjoj! Jesen samo sto je zapocela. Za ljubav jos jednako dobro doba. Kisica je sipila i ja sam te noci, prvi put poslije rastanka sa babom sanjala Srebrenicu. Gledala sam neku planinu. Bila je to ona ista planina koju sam znala kao Zlovrh i koja se vidi iz Srebrenice; samo sada sam znala da se zove Dobri Vrh. Vidila sam je kako iz preduboke rupe izranja, i opet se uzdize. Popela sam se gore, do vrha, lahko, kao sto biva u snu. I ugledala u lijepoj, ljetom okicenoj dolini Zeleni Jadar i otsjaj rijeke i moju dragu Srebrenicu, zlatom optocenu. I onda mi neki glas u snu rece da je to zlato od mog pradjeda. Nadose da je zlato iz pradrijevnog bora dugo kapalo u zakutke njegovog srca, i da se sabralo toliko da ce tim istim zlatom Srebrenica biti optocena zauvijek! Ja sve mislim da je to zlato dobrota njegova, mog rahmetli babe i svih koji su u Srebrenici ubijeni na pravdi Boga, i da ce zaista zlato te dobrote jednom, kad za to dode vrijeme, Srebrenicu optociti sjajem ljubavi i istine, sjajem sto nece potamniti dok je svijeta i vijeka.

" Zao mi je sto te nikada nisam zvao babo ili tata. Oprosti mi na tome. Bio si mi prijatelj, oce i zato sam te zvao nadimkom. Kako bi danas volio da naglas izgovorim, tvoj nadimak i kazem Ťidemo li na utakmicuť. Pa bio bi i ja kao moji normalni vrsnjaci. Hvala ti, oce sto si me naucio, kako se lopra suta unutrasnjom, a kako vanjskom stranom noge. Izvini sto ti nisam ispunio zelju i postao fudbaler. Nije se imalo para oce, kada su se treninzi morali placati. Vjerovatno, da nije bilo ovog prokletog rata, ja bi danas trenirao kod tebe. Oprosti mi. Studiram oce, ono sto si ti volio. Ne zato sto si to ti volio, nego sto to i ja volim. Osjecam da sam ti duzan, i osjecam da cu ti dug isplatiti samo ako zavrsim studij. Pokusavam, oce biti sretan, koliko se to moze u ovom vremenu, jer znam da bi ti zelio da sam sretan".

"Nema odgovora na pitanje zasto su neki ljudi zlotvori, ali ima odgovora na pitanje zasto svi ljudi treba da budu dobrotvori, zato sto svi ljudi treba da vole dobro i mir. Nema odgovora na pitanje zasto je ubijena nevina djevojcica, ali ima odgovora na pitanje zasto prezivjela djevojcica treba da sazna istinu i dozivi pravdu. Zato sto sve djevojcice svijeta vole da zive u radosti svog porodicnog doma. Nema odgovora na pitanje zasto je vojnik izdao svoju vojnicku cast, ali ima odgovora na pitanje zasto je ovdje velika bol covjecanstva zato sto je ovdje u Potocarima pogazena rijec ljudskog dostojanstva.Nema odgovora na pitanje zasto nema kajanja, ali ima odgovora na pitanje zasto nema odustajanj od istine i pravde. Zato sto se istinom i pravdom dolazi do mira i pomirenja. Nema odgovora na pitanje zasto nece da znaju, ali ima odgovora na pitanje zasto moraju da priznaju covjekovo pravo na zivot, vjeru, slobodu, imetak i cast. Zato sto su ljudska prava boziji dar. Nema odgovora na pitanje zasto nece da cuju glas savjesti, ali ima odgovora na pitanje zasto je nas glas da nema osvete. Zato sto osveta nije nasa vjera, nije nasa sudbina. Istina je nasa vjera, pravda je nasa sudbina, Bosna je nasa mjera suzivota, Srebrenica je nase more i nasa obala spasa. U njoj se svi mozemo utopiti, ali u njoj se mozemo i svi spasiti.

Trazeci metaforu za zlodjela
pocinjena u ratu,
profesor povijesti nikako nije mogao
pronaci rijec
kojom bi opisao zlo.

- Zvijeri! - dobacivali su ucenici -
To su bile zvijeri!

- Ne, djeco. To su bili ljudi.
Zvijeri to nikada ucinile ne bi.
To su bili ljudi.
Ljudi su to bili...

Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.
-----------------------------------------
Oprosti im Gospode, ne znaju sto rade,
no ipak od krvavog ne uzmicu cilja.
Oprosti i meni, gresnom kad uzdahnem
Da Bog da im zemlja kosti izbacila.

Bosnjackim srcima....

Golim rukama srce su Vam vadili,
zelju za zivotom crnom kapom gasili,
sve da hoce gore ne moze.

U ovoj noci, cistoj, mekanoj, umiljatoj,
ja poznam opet taj vas svet,
sad je taj svet na nebu,
i iznova vecan je.

U devedesetim bez srca i ponosa,
i ponovo oni bez srca i ponosa,
plasili su se vašeg srca nebeskog,
i prosarano oblacnim zavijucima,
jer vasa velika dusa boravila je na zemlji,
a to nije smela...

Bili ste deca bez igracaka,
veliki pljusak leti, zar se i to desava,
verujuci u Boga,
i svom snagom u ljubav,
na ovom opasnom dunjaluku,
vasa dusa je bila prepreka...

A ja...
Sam sa sobom i Vama,
hiljadu put snivam, hiljadu bisera
govorim,
postujuci vasa zemaljska stradanja,
diveci se vasim nepreglednim visinama,
znam,
samo vam se dusa Arifat preselila...

I ja opet sam,
ziveci s puskama i krvnicima koji su va poslali gore,
znam,
tud sam, a ipak Vas.

A Vi,
svake noci mi saljete andele,
na zemlji su vam ostale velike zelje,
jer i ja sam poprimio Vasu klicu stradanja,
Bosnjacka srca zeljna radovanja.
U ogledalu ste iza mene,
a ispred svih nas
kad vera dotakne ljubav,
kad stradanja povrede nadanja,
kad Drinom se raspia glas...

Svaki mir zaboravlja zrtve,
svaka zrtva se samo retko seti.

A ja, Bosnjaci moji,
ostao sam bez duse i sna,
moju dusu ubi puska cetnicka koja ubi
Vas,
a ja Bosnjaci moji,
cele cu godine zaliti,
sto sam bio sprecen
da pozdravim Vase duse u Srebrenici.

Ja vec sada s vama lutam rajom,
ja vec sada vidim neka draga lica,
ja i sada placem i kad se smejem,
ja sam mrtav, al´jos svetom lutam,
ja sam opet sam,
sa Vama il´bez Vas.

Teci suzo i Drinu pomuti,
duni vetre, Sava nek´se peni,
a ti Boze - cuvaj Bosnjake.

Dragutin Todorovic


Tesko Bogu s nama kakvi smo

Na putu od Srebrenice preko Romanije svasta covjek moze vidjeti i nacuditi se svacemu. Nakon suocavanja sa planetarnom nepravdom i zlocinom srebrenickog inferna, koji se rastocio u ogromni mezaristan potocarskih polja smrti, nista se vise covjeku ne cini istim i nista vise ne moze proci kao posebno vazno i sudbinski dramaticno. Samo petnaestak kilometara dalje, u zlohudim Kravicama, odmah pored puta, naredbodavci srebrenicke tragedije odlucise da postave svoj memorijalni centar u kojem ce ugraditi fantomske zrtve, koje su toboze, bile izlika za pokolj u srednjovjekovnoj Domaviji. U zurbi bez ikakvog osjecaja mjere i ukusa, gradi se betonski monument, uprkos svima i kao izrugivanje svemu, a ponajvise ljudskoj boli i majcinskoj tuzi, bez obzira na to kojoj vjeri i narodu pripadala. Covjek prosto ne moze vjerovati da neko moze s toliko kicaste nekrofilije i s toliko drskosti graditi spomen-kosturnicu, i to samo stotinjak metara od sportske dvorane, u kojoj je samo za jednu noc 13.jula 1995.godine streljano vise od hiljadu bosnjackih mladica i staraca. Kao najbolji komentar na tu politikansku ujdurmu Radovana-planinskog manipulatora jeste veliki pano ispred Vlasenice, ispisan cirilicom: "Tesko Bogu s nama kakvi smo". Saznadoh da je taj grafit nastao ispod ruke lokalnog popa, kome je svega doslo preko glave pa se covjek odluci da vrisne od muke. Dosta vise, ako Boga znate! I sjetih se slicne jedne manipulacije s mrtvima iz lasvanske doline. Tacno prekoputa Ahmica u selu u kojem su Bobanovi jurisnici pocinili stravicni zlocin spaljivanjem sedamdesetak zena, djece i staraca, nacinjen je veliki krizni monument ispred lokalnog katolickog groblja "zrtvama muslimanske opsade". Kakve li ironije i bezobrazluka! Zloupotreba znamenja i ljudskih emocija je podjednako okrutna kao i sam zlocin.
Sulejman Kupusovic


Prema podacima 1991. godine, na teritoriji opcine Srebrenica zivjelo 36.666 stanovnika od kojih su 27.572 bili Bosnjaci. Prema do sada poznatim podacima u genocidu je ubijeno oko 8.500 Bosnjaka a podrucje je potpuno etnicki ocisceno, 6.000 djece ostalo je bez jednog ili oba roditelja, 44 posto ubijenih pripadalo je mladoj sredovjecnoj skupini stanovnistva. Do kraja 2004. godine na podrucje opcine vratilo se 3.048 stanovnika. Ubijeno je uglavnom musko radno sposobno stanovnistvo, pa postoji velika opasnost da demografske posljedice genocida u Srebrenici ostanu trajne.


Nije moguce naci prave rijeci utjehe za zrtve srebrenickog genocida, ali je moguce iskazati postovanje prema majkama Srebrenice koje svoj bol nose s vjerom u Boga i nadom da srebrenicka zrtva nije uzaludna. Genocid u Srebrenici zauvijek ce ostati kao pouka i opomena buducim generacijama.



PROUCIMO FATIHU I MOLIMO BOGA DA SE NIKOM NIKADA NE PONOVI SREBRENICA!

Copyright@by Janja-BiH All rights reserved 2005