Stranica je namjenjena svima kojima je Janja u srcu, a Drina u venama

NAVIGACIJA

USER MENU

ONLINE

ISLAMSKI LINKOVI

 
Janjarska medresa

Janjarska medresa

 

Janjarska medresa osnovana je 1736. godine (Huković  M. Stvaranje Alije Sadikovića   u oblasti Aljamijado knjizevnosti)

Janjarska medresa se nalazila neposredno uz Atik džmiju, preko glavne ceste uz rijeku Janju. Prvi put se pominje 17.5.1916. godine u službenom izvještaju muftije Maglajlića, gdje se za nju kaže da je zgrada slaba i trošna. (Izvjestaj Muftijskog ureda u Tuzli broj 278/916 od 17.5.1916. godine). Međutim, još se 1895. godine pominje medresa u Janji u spisu " Muslimansko školstvo u Janji do 1918. godine od autora Ćurić  Hajrudina. Prema bilješkama Alije A. Sadikovića   do 1895. godine u janjarskoj medresi je za imama završio veliki broj imama koji su te godine klanjali u prvom safu u Atik džamiji kao što su: Hadži imam Hasan ef. Seku, Munla Osman Subašić, Husejn ef. Abdulahačić, Munla Jahija Gruhonjić. Janjarska medresa je bila na sprat. Donji sprat je 1911. godine preuređen za potrebe mektebi-ibtidaije koja je te godine po prvi put otvorena. 1946. godine medresa je oborena a na njenom mjestu je napravljena prizemna zgrada koja je bila namjenjena za sibijan mekteb i koja je radila sve do 1952. godine kada je zatvorena i u njene prostorije su useljena dva razreda osnovne škole koje su učili učiteljica   Lela i Mina a direktor je bio Dževdo Skokić  iz Janje.

Muderis janjarske medrese od 1870. do 1900 godine je bio Osman ef. Gruhonjić  koji je završio medresu u Cargradu. Od 1900. godine, poslije smrti muderisa Osman ef. Gruhonjića   muderis janjarske medrese postaje hadži munla Mustafa ef. Gruhonjić, unuk muderisa Osman ef Gruhonjića   rođen 1850. godine u Janji. Dužnost muderisa je vršio do svoje smrti 20. avgusta 1912. godine na 7. dan mjeseca Ramazana od vodene "debele" bolesti. "Cijela je kasaba za njim žalila jer je on bio od velike koristi cijelom narodu" piše  Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku" na  89. strani. "Bio je zgodan pa je i sirotinju gledao a bio je i hodža pa je savjetima svakog pomagao", nastavlja u svom "Dnevniku" opisivati Mustafu ef. Gruhonjića   Ahmed ef Aliefendić. Hadži munla Mustafa ef. Gruhonjić  je bio imam Džedid džamije i mulaim sibijan mekteba u šehić  mahali. Dužnost muderisa je povjerio još u prvim godinama svoga rada muderisu Ali ef. Sadikoviću koji je bio rođen 1872. godine i pohađao medresu u Janji 17 godina, a 1899. godine je dobio diplomu kojim je osoposobljen za imama i ostale vjerske dužnosti. Ali ef. Sadiković  je postavljen za mujezina Atik džamije 1899. godine, a dvije godine kasnije za zamjenika imama iste džamije. 1896. godine Ali ef. Sadiković  biva postavljen za vjeroučitelja u Osnovnoj školi u Janji umjesto muderisa Osman ef Gruhonjića   koji se na toj dužnosti zahvalio. 1903. godine Ali ef. Sadiković  biva dekretom postavljen za drugog muderisa i zamjenika muderisa Mustafe ef. Gruhonjića. Poslije smrti Mustafe ef. Gruhonjića   1912. godine efendija Sadiković  biva postavljen za glavnog muderisa na kojoj dužnosti ostaje sve do svoje smrti 1936. godine. 1928. godine ef Sadiković  biva imenovan za imama matičara. Ali ef Sadiković  je umro 28. septembra 1936. godine. Iza njeg je ostao veliki broj knjiga a o njegovom radu 1987. godine su Muhamed Huković  iz Sarajeva i njegov sin Alija Sadiković  napisali knjigu: "Zivot i djelo muderisa Alije Sadikovića" na 211 stranica   u izdanju Gazi Husrefbegove medrese u Sarajevu, koju je štampala štamparska kuća  "Svjetlost" Sarajevo.

Janjarska medresa je svoje učenike osposobljavala do nivoa imama, mulaima, pa čak i muderisa. Učenici koji su dobijali diplomu muderisa slušali su muderisa u janjarskoj medresi 17 godina. Iz sačuvanih dokumenata se vidi da je janjarska medresa u periodu reforme školovanja 1900.-1905. godine svedena na nivo osmorazredne medrese i taj nivo je zadržala sve do 1929. godine, kada je novom reformom svedena na rang petorazredne i kao tako tretirana sve do kraja njenog postojanja. U medresu je išlo oko 20 učenika. Prema pomenutom izvjestaju muftije Maglajlića   muderis medrese 1916. godine je bio munla Sadiković  Ali ef., u prvi razred medrese je išlo 10 učenika, a u drugi i treći po pet. Nastava se metodički održavala uredno a o nastavi se vodio dnevnik. Za četvrti razred nije bilo podataka vjerovatno radi ratnih prilika. Efendija Sadiković  Ali je napisao 1903. godine udžbenike za medresu: "Mukalema" ili gramatika arapskog jezika. Od ove gramatike sačuvan je samo prvi dio koji je ef. Sadiković  nazvao "Medhali sarfi arebi" (uvod u arapsku gramatiku a na završetku ovog uvoda je napisao  "Temme bahsul-ismi bi avnihi teala" (dovrši se govor o izumu s božjom pomoći). Muderis Sadiković  je preteča prve arapske gramatike u BiH koju su 1907. godine napisali Bulić  i Kadić. Pored tog, ef. Sadiković  je bio jedan od velikih istraživača aljamijado književnosti (Hrustanbegović, 1986). Poslije efendije Sadikovića   njegov rad nastavljaju Halil ef Đezić  koji je pošeo medresu u Janji ali je prešao u Sarajevo a zatim u Carigrad gdje je završio medresu, zatim Mula Emin ef Topalović, koji je završio medresu u Janji i Sarajevu, Mula Emin ef Zuberović  koji je medresu završio u Janji, Mula Hasan ef Jašarević  koji je medresu završio u Carigradu 1907. godine.

Medresu u Kairu na Al Ahzaru su završili Mustafa Huremović  brat Ahmeta i Sulejmena Huremovića   i Mehmed Maslić  brat Mustafe, Ibrahima i Omera Maslića   iz šarampova. Oba su ostala u Egiptu gdje su i umrli. Mustafa je umro prije 1940. godine u Egiptu a Mehmed Maslić  je umro oko 1985. godine. Medresu u Janji su završili još i Aljo Gutić, te njegov sin Sadija i hodža Avdo.

Medresu u Tuzli su završili Hrustanbegović  Tosunbega Rifat 1934. godine, Alija Alije Sadiković  i Alija Mula Emina Topalović  1944. godine. Također je medresu u Tuzli završio i Husejn Musemić, brat Ibrahimage Musemića. Medresu pohađali još ali nisu završili Ešef Musemić, Huso Adanalić. Poslije II. Svjetskog rata medresu u Tuzli su završili Asim Jahije Gruhonjić  1944. i Mustafa hadži Hasana Huremović  1944. godine kojeg su ubili četnici u Tutnjevcu iste godine, Abdulkadir Hasana Jašarević  1947. godine, u Sarajevu su završili Salkan Gradaščević  i Ćerim ef Hrustanbegović, koji je poginuo 1992. godine od četničke granate u Sarajevu. 1991. godine Medresu je završio ef. Omer Mevludina Camić, rođen 1972. godine, Kemal ef Ibrahima Gutić  rođen 1981. godine a završio 2005. godine.

Jašarević  Hasana Faik je završio medresu u Sarajevu 1939. godine a ubijen je 1944. od Partizana u Brčkom. Mehmedalija Alje Gutić  kao učenik medrese i to drugog razreda i Ahmet Mula Alije Sadiković  učenik medrese došli su u Janju 1944. godine. Partizani su ih odveli na Pačić  u ubili.

šerijatski-sudačku školu u Sarajevu su pohađali Husnija Skokić, Ohran Huremović i Abdulah Gruhonjić  koji su po završetku ove škole nastavili studije na Pravnom fakultetu u Zagrebu, zatim Hamza Ćoravdić, Sulejman Skokić  i Mehmed Maslić.

Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992 - 1995. godine Behrambegovu medresu u Tuzli su završili  Selimović  Dževada Ermin i Hamzić  Husrefa Azemina.

Posebnu pažnju zaslužuje Mula Emin efendija Zuberović. Njegovo ponašanje je nekako odudaralo od uobičajenog ponašanja ostalih vjeroučitelja. To je bio čovjek osrednjeg rasta, dobro razvijen, pri hodu lagano poguren, često je hodao u papučama sa drvenim đonovima, uvijek je nosio jednu pletenu korpu i u njoj dvije ili tri knjige. Tiho je govorio čisto muškim glasom, slatko se znao nasmijati. Imao je sve zube do duboke starosti. Rođen je 1898. godine a umro 1975. godine. Stanovao je u polovini prizemne kuće  koju je dijelio sa bratom Ramom. Sa ulaznih vrata se ulazilo u prvu sobu koja je bila potpatošena daskom a u desnom dijelu sobe uvijek je stajala gomila ljuski od kokošijih jaja. U drugoj sobi mu je bilo šiljte za spavanje sa jednim jorganom na lijevoj strani sobe a na desnoj i do prozora nasuprot vratima stajale su neuredno poređane gomile knjiga. Često je sjedio uz upaljenu lampu na petrolej sam sa svojim knjigama. Knjige su bile pisane arapskim pismom na arapskom, perzijskom i turskom jeziku. Mula Emin je u svojim pedesetim godinama učio i Ruski i Njemacki jezik. Malo je govorio a na pitanja je često zagonetno odgovarao. Bavio se i poslovima geometra, znao je izmjeriti površinu svake njive bez obzira kakvog oblika je izgledala. O njemu postoji u Janji veliki broj priča, dosjetki i anegdota. U medresi ga je učio Mula Alija Sadiković. Jednom, šaleći se rekao je svojim vršnjacima da može skuhati jaje bez vatre. Tada nije bilo struje u Janji. Ta njegova šala je došla   Mula Aliji do ušiju pa ga je upitao da li je to istina. Devetogodisnji Emin je odgovorio potvrdno i obecao da ce to sutradan uraditi. Sutradan su došli mnogi posmatraci da vide "cudo eminovo". Mali Emin je zatrazio da mu daju lonce vode i carsaf da se pokrije i da mu daju jedno nekuhano kokosije jaje. Nakon toga se pokrio carsafom, nesto je vadio iz džepova i stavljao u lonce, voda u loncetu je počela da kljuca sto su svi culi. Proglasili su to sejtanovim poslom. Nakon toga je Emin izvadio iz lonceta vruce kokosije jaje te su se svi mogli uvjeriti da je jaje skuhano bez vatre. Poslije im je Emin pokazao da je u vodu stavljao živi, negaseni krec.

Mula Emin Zuberović  je znao i zapisivati. Vrlo često su Janjarske žene  isle Mula Eminu da im zapise sto im krava daje gorko mlijeko, ako im je nesto ukradeno, ako ih muz ne voli, ako im je nesto "ucinjeno" i td. Mula Emin se nikada nije zenio a pomalo se salio uvjek sa svim đevojkama i momcima. Znao je citavu grupu momaka da hipnotise. I danas se priča   kako je uplasio jednu grupu Janjarskih "mangupa" koji su se sa njim salili. Jednostavno im je rekao da zatvore oci. Oni su ga poslusali ali su nakon toga počeli svi da vriste jer su im se ukazale ogromne zmije koje su bile spremne da ih napadnu. Počeli su vikati:"Hodža nosi ovo, spaša vaj nas". I hodža im je rekao da otvore oci. Kada su otvorili oci nestalo je ogromnih zmija. Od tada se niko sa hodžom nije smio malo slobodnije saliti. A hodža je znao i o ozbiljnim stvarima pričati vrlo tajanstveno. Zna se da je na pocetku II svjetskog rata na pitanje Janjaraca:"Ko ce u ovom ratu pobijediti",  hodža je odgovorio:"Naići ce čovjek na bijelom konju, za njim ce ići svi ljudi, i hrišćani, i muslimani i cigani i on ce pobijediti. Kada su Partizani vec ojacali i kada su u Partizane posli i muslimani iz Janje onda su predstavnići vlasti pozvali hodžu na saslusanje radi sirenja neprijateljske propagande. Hodža im je samo odgovorio:"Za sve sto cujete da je receno protiv vas, vi mislite da je za sve hodž kriv, pa evo me". Nakon tog ispitivanja nisu ga vise pozivali jer je ugled hodže Mula Emina Zuberovića   bio veliki kod Janjaraca. A hodža se bavio i islamskom numerologijom. Zapise je pisao brojevima i niko ih nije znao procitati. Tek mnogo godina kasnije saznao sam da na nisanima muslimana u Stornoveju, glavnom gradu ostrva Heris i Ljuis stoji napisan broj "786" sto po islamskoj numerologiji znaci:Bismillahir-Rahmanir-Rahim (U ime Allaha, SveMilošnog SaMilošnog).(Akbar,1993). Mula Emin je često govorio o islamskoj filozofiji, pominjao je često sufije i sufizam (mistićna, i tolerantna univerzalna filozofija islama), omajade (arapska dinastija u Damasku od 661 do 750. godine), abasida (arapska dinastija od 750. do 1258. godine u Bagdadu), safavide (stvaraoci siitske drzave), mogule (indijski muslimanska dinastija koja vlada Indijom od 1526. do 1857. godine). Nije mi kao djecaku to bilo jasno sve dok kasnije nisam saznao da sufijska doktrina glasi:"sulh-i-kul" ili "mir sa svima". To je jedna vrijedna nit koja postoji svuda gdje ljudi dobre volje i zdravog razuma zive, bez obzira na njihovu vjeru. Mula Emin je na đurđevdan (6.maj) svako jutro izlazio negdje na njivu da se poigra sa zmijama. Tiho je zvizdukao sjedeci na travi a oko njega i po njemu su hodale i igrale se zmije. On im je nesto pričao. Ako bi naisao neki prolaznik upozorio bi ga riječima:"Nemoj ih samo nagaziti, nece ti ništa one". Uoci đurđevdana je hodao po njivama i nesto trazio. Govorio je često da je na Paciću bio madžarski grad, da je nestao zbog kuge od koje je vise od polovine stanovnika tog grada umrlo, govorio je da je tu ostalo puno zakopanog blaga u zemljenim cupovima ali kada se to zlato izvadi ono ce se ugljenisati. Tako je govorio Mula Emin Zuberović. Veliki broj knjiga poslije njegove smrti tragom je nestao. Mula Emin Zuberović  je bio najveća janjarska tajna a izgleda da ce kao takav vjecno ostati. Za njeg se može slobodno reći da je bio pravi sufija jer je imao svih osam osobina koje navodi poznati sufijski učitelj  Džuneida iz Bagdada: Sirokogrudost, kao sto je Ibrahimova; prihvatanje sudbine kao sto ju je prihvatao Ibrahim; Strpljenje, kakvo je imao Ejjub; sposobnost komunićiranja simbolima, kao uslučaju Zekerijaha; razilazenje sa svojim vlastitim narodom, kao sto je bioslučaj sa Ejjubom; "vunenu ođecu" poput pastirskog ogrtaca Musaovog; putovanje poput putovanja Isaovog; poniznost, kakvu je poniznost duha posjedovao Muhamed a.s. (Akbar,1993).

Puno pitanja su upucivali Janjarci hodži Mulaeminu Zuberoviću. Sjecam se njegovog tumacenja imena Bosnjak kada ga na Mevludu kod hadži Alije Sukilovića   upitao komšija Omer. Naime, 1965. godine počelo se govoriti o priznavanju nacionalnosti Musliman, jer do tada su se muslimani izjasnjavali kao neopredjeljeni. Hodža  nije bio odusevljen nazivom Musliman za nacionalnost jer je uvijek govorio da je Musliman ime za pripadnike Islamske vjere. Govorio je:"  Muslimani su svi ljudi koji su pripadnići Islama a po nacionalnosti su oni Marokanci, Alzirci, Saudijci, Egipcani, Turci. Muslimani u Bosni i Hercegovini su Bosnjaci". I tada bi hodža "razvezao" ljutito svoju priču ko smo mi Muslimani, koji se još izjasnjavamo neopredjeljeni. šta smo mi prvo: Bosanci, Bošnjaci ili Muslimani. "Zbunjenost manje upucenih u ovu problematiku dostiže nivo histerije u kojoj pokušavaju da izaberu jednu ili dvije od ove tri odredbe i nastupe onako sa falinkom, potpuno nesvjesni da sa tim cinom ostaju bez punog identiteta" govorio je hodža. "U svoj ovoj frtutmi svi se u jednom slažu a to je da su Bošnjaci Evropljani. Dobro je da se barem u jednom slažu. Bošnjaci  su ti bolan postali od Ilira. Evo kako, slusajte dobro, i dobro zapamtite sto hodža kaze".


Hodžina priča   o Bošnjacima 

Stoljecima uz  prenošenje sa generacije na generaciju, sa koljena na koljeno Bošnjacima niko nije mogao podmetnuti da oni pripadaju ili su dio naroda koji žive istočno i zapadno od njega. Ono što se uspjelo sacuvati tako dug period od naših davnih predaka je stavljeno pod sumnju u zadnjih pedeset godina. Srbi i Hrvati su nam dali nazive: "Islamizirani Srbi" i "Cvijece Hrvatskog naroda". Nije tako pogrdno na prvi pogled. Cak bi se reklo i tepanjem su nas nazivali. Ipak uz to, nas su pravo tamanili. Cudo da smo ikako preživjeli devet srpskih genocida i hrvatsku hinjsku bratsku stegu oko našeg vrata, koju smo smrtonosnom osjetili za vrijeme Nezavisne drzave Hrvatske i Jasenovca gdje je ubijana muslimanska inteligencija. E moj Omere, nastavlja hodža: "Gdje je istina u svemu ovome? Ko smo mi i kome pripadamo? Bošnjaci pripadaju ponajviše sebi i svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Bošnjačka istorija je istorija njegove jedine domovine. Bosna se po Bošnjacima poznavala a Bošnjaci su joj za uzvrat poklanjali sebe ne napustajuci je ni kada nisu imali mnogo šanse da prežive. I tako vijekovima do današnjih dana. Hajde da napravimo sada u ovom momentu mnoge Bošnjačke i Bosnine vijekove kratkim i razumljivim za one koji tragaju za odgovorima ko su i šta su? I nastavi hodža:

"Uspon i razvoj Ilirskih plemena koji su naseljavali područje Bosne je poceo vec tokom broncanog doba (prije VII stoljeca p.n.e.). U željeznom dobu, od VII do V st. p.n.e. vec je izvršeno društveno raslojavanje, kada je stvorena i rodovska aristokracija. Najpoznatija i najjaca ilirska plemena u tom vremenu su bili Japodi (naseljavali sjeveorzapadnu Bosnu), Mezeji, Oseriati i Breuci (naseljavali sjevernu Bosnu oko Save), Dezitijati i Autorijati (naseljavali srednju Bosnu, područje današnjeg Glasinca), Ardijeji (naseljavali oblast gornje Neretve), Delmati i Daorsi (naseljavali jugozapadnu Bosnu, Stolac) i Dićioni i Dindari (naseljavali istocnu Bosnu, dolina Drine".

"Dolaskom Slavena preko Save, 602 n. e., usljedila je slavenizacija, plemena se ujedinjuju i dobivamo Bosone ili Boze ciji identitet je umnogome zadržao stare obićaje i obogatio se sa novim jezikom i kulturom obrade zemlje koje su donijeli Južni Slaveni sa sobom. Vec u tom periodu poćinje da zaživljava Bosna kao država sa svojim društvenim staležima. U XI stoljecu se konacno većina bosanskih plemena ujedinjuje i 1150. godine prvi poznati ban Bosne, Borić, je teritorijalno zaokružio Bosansku državu. To je ujedno i početak  nacionalnog imena Bošnjani, koji su po vjeri bili bogumili. Eto ti moj Omere, tako nastade država Bosna, a u toj Bosni narod se nazivase Bošnjaci  ili Bosnjani. Nije ti Bosna bila bez svog naroda. Ali kao i svijet i sve u prirodi se mijenja pa su se kasnije mijenjali u vrijeme od XI do XV vijeka mnogi bosanski banovi i kraljevi, svi su do jednog bili lojalni svojoj domovini i religiji, iako je Vatikan godinama slao svoje nuncije, tako su se zvali papaski izaslanići, da Bosnu pokatolici po svaku cijenu. Medutim narod je ostao vjeran svojoj bosanskoj crkvi sve do pada Jajca i Bosne 1463. godine pod Otomansku Imperiju kada se masovno prima Islam".

"Početak turske vladavine nad Bosnom i primanje Islamske vjere su donijeli i podjelu među Bošnjacima   pa su  tada postali Bošnjaci katolici-kršcani, Bošnjaci muslimani i Bošnjaci pravoslavci-kršćani".

"Bošnjaci muslimani su se ovim nazivom razlikovali od Turaka Osmanlija za sva vremena. E, moj Omere, ne smije se zaboraviti nas kapetan Husein Gradaščević.  Naš kapetan  u carigradskoj tamnici, noć prije nego su mu Turci presudili, razgovara sa  turskim Begler Begom. On u svojoj priči  najbolje pokazuje ko su i što su Bošnjaci". Uzima hodža iz svoj ručne, od pruća ispletene torbe jednu teku, dugo je lista i onda poče da čita:
"Digao si se protiv carskog dvora Husein kapetane".
"Jesam Begler Beže, jer ste zulum činili po Bosni" ; odgovara Husein kapetan.
"A i fes ti smeta, šta imaš protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine kapetane"?
"Nemam ništa ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na našu bošnjačku, imam, Begler Beže".
šta bošnjačku, i u Bosni, nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine, gineš za državu koja nikad nije ni postajala, niti će".
"Ima Bosne Begler Beže i Bošnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, biće i poslije Vas".
"Znaš Omere Mujkanoviću", reče hodža, ostavi teku u svoju korpu i nastavi " Tragedija Bosne i njenog Bošnjačkog muslimanskog naroda u pravom smislu počinje prvim modernim popisom 1862. godine kada Hrvatska šalje u Bosnu Klementa Božića   a Srbija Teofila Petranovića   sa namjerom da Bošnjačke katolike i pravoslavce pripreme da se izjasne po prvi put kao Hrvati i Srbi, što im je i uspjelo. Znaš Omere, tada ti Janja imade preko 3.500 stanovnika. U Janji je tada bilo oko 37 pravoslavnih kuća  sa 220 članova    a u okolnim selima Ruhotini, Batru, Modranu, Kojčinovcu, Glogovcu 267 kuća  sa oko 1.602 stanovnika (Tabela 2.)

 

Tabela 2. Broj kuća  i mještana pravoslavne vjere u Janji i okolnim selima 1864. godine*

 

Janja

 37

 220

 Pop Gavro iy Janje

 

 

Ruotina

16

100

 

 

 

 

Batar

77

458

 

 

 

 

Modran

56

342

 

 

 

 

Kojčinovac

37

215

pop Mićo iz Janje

 

 

 

Glogovac

34

197

 

 

 

 

Čardačine

47

290

 

 

 

 

 

 

 *šljivo G. NASELJAVANJE MUSLIMANSKIH PROGNANIKA (MUHADžIRA) IZ KNEžEVINE SRBIJE U ZVORNIČKI KAJMAKAMLUK 1863. GODINE Sanoptikum, 1993.

Glavićiće, Bjelosevac, Cengić, Kacevac, Trnova, Krcina, Banjića   i Pilića   pripadali su popu Gavri iz Priboja Tabela 3).

Tabela 3. Broj pravoslavnih kuća  u selima oko Janje i broj mještana pravoslavne vjere u selima oko Janje a koji su pripadali popu Gavri iz Priboja 1864. godine*

 

Glavičice

68

 404

 

 

 

Bjeloševac

32

200

 

 

 

Čengić

78

472

 

 

 

Karaevac

24

148

 

 

 

Trnava

108

659

 

 

 

Krčina

22

136

 

 

 

Banjića  

34

212

 

 

 

Pilića  

103

642

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

*šljivo G. NASELJAVANJE MUSLIMANSKIH PROGNANIKA (MUHADžIRA) IZ KNEžEVINE SRBIJE U ZVORNIČKI KAJMAKAMLUK 1863. GODINE Sanoptikum, 1993.

 

 

"Sa ovim činom su se javili kontinuirana nastojanja da se Bosna podijeli izmedu dva susjeda a njen najmnogobrojniji narod stavi pred izbor nestanka ili pripajanja Srbima i Hrvatima, što će se kasnije  više puta potvrditi. Stvaranjem prve i druge  Jugoslavije se daje smišljeno Bošnjacima naziv muslimani, da bi se pretvorili iz nacije sa dugim postojanjem na jednu običnu vjersku skupinu. Uz sve to, naročito su Srbi pogrdno oslovljavali i vezali Bošnjake sa nazivom Turčin, jer je još Vuk Karadžić  rekao: "Svak onaj koji je turske vjere je Turčin". "Iako je Vuk Karadžić  bio za Srbe veliki čovjek, ova njegova izreka je umanjila njegovu vrijednost ne samo kod Muslimana nego i kod Srba jer je pokazala Vukovu netoleranciju prema drugim narodima", završi hodža svoju priču, ustade i reče samo još jednom: "Zapamtite ove riječi što hodža govori".
Hodžina priča   će se docnije, skoro tri decenije, potvrditi i na Prvom Bošnjačkom Saboru 1992. godine u Sarajevu, vratiće se vijekovni naziv Bošnjaci a stvorena mržnja prema Bošnjacima   kulminiraće 11. jula 1995. godine genocidom nad Bošnjačkim narodom u Srebrenici kada je ubijeno preko 8.000 Bošnjaka.


 

 

 

 


Prijašnja priča


Slijedeća priča

 

 
 
   Ova stranica je posvecena svima kojima je Janja u srcu a Drina u venama! Za više informacija možete nas kontaktirati na MAIL

Stranica se otvorila: 0.26 Sekundi