Školstvo u Janji  - piše Prof. dr. sc. Mahmud Nurkić

 

Stanovnici Bosne i Hercegovine imali su svoje škole koje su prije dolaska Austrije bile po svojim osobinama vjerske škole. Svaka vjeroispovjest imala je školu za svoju djecu. Muslimani su imali sibijan mektebe i medrese koji su bili vjerskog karaktera. Početno vjersko obrazovanje sticalo se u sibijan mektebu kojih je i bilo najviše. Srednješkolsko obrazovanje davale su medrese, kojih je po broju bilo manje od sibijan mekteba. Radi višeg vjerskog obrazovanja odlazilo se u Carigrad i druga veća mjesta Turske jer škola ove vrste, izuzev Gazi Husrefbegove medrese u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini nije bilo.

U drugoj polovini XIX vijeka Turska je u Bosni i Hercegovini počela otvarati prve državne škole, ruždije, koje su mogli pohađati pripadnici svih vjeroispovjesti. Po svom rangu one su odgovarale nižoj srednjoj školi i bile su neka vrsta građanske škole ili niže realne gimnazije. U njima su se građani osposobljavali za niža činovnička zvanja, većinom pisare.

Muslimanske škole su se finansirale iz prihoda dobivenih od zadužbina (vakufa), tek u drugoj polovini XIX vijeka država je počela da finansira ove škole.

Nemuslimansko stanovništvo, koje su sačinjavali Srbi, Hrvati i Jevreji, imalo je svoje škole, većinom osnovne. Zahvaljujući pojedinim vjerskim opštinama, radu sveštenstva i pomoći naroda, mogle su se održati ove škole. Početak  srpskih škola u Bosni i Hercegovini je vezan za napore sveštenstva, kaluđera i sveštenika, koji su bili pismeni ljudi. Stare srpske škole su bile vrlo primitivne. U njima su djecu učili kaluđeri, sveštenici, bogoslovi, manastirski đaci. Tek početkom   druge polovine XIX vijeka javljaju se  kvalifikovani učitelji, koji u škole uvode umjesto starih manastirskih, nove školske metode i pedagoške principe.

Janja je po svojoj administrativnoj podjeli Turske pripadala Zvorničkom sandžaku u koji su spadali Bijeljina, Zvornik, Srebrenica, Tuzla, Gradačac, Brčko, Vlasenica, Maglaj i Gračanica. Muslimani u Bijeljini su prije dolaska Austrije ijmali sibijan mekteb, medresu i ruždiju a Srbi i Jevreji po jednu osnovnu školu. Srpska osnovna škola je osnovana 1838. godine ali nije isključeno da je i ranije osnovana. Za razvoj školstva istakako se zvornički vladika Agatangel. (Curić, 1958).

Prva osnovna škola u Janji osnovana je u naselju Varoš 1835. godine. Njeni osnivači su bili pop Jovo i pop Tomo Popović  uz pomoć tada uglednih Janjaraca Vasilija Jeremića, Petra Mijatovića i Ilije Lazića. Prvi učitelj u ovoj školi je bio 1835. godine  Jovo Despotović, rođen u selu Jablanici kod Bijeljine. Učiteljsku spremu je stekao u manastiru Tavna. škola je u prvo vrijeme radila u iznajmljenim privatnim kućama a 1838. godine u svojoj maloj školskoj zgradi koja je napravljena u srpskoj varoši. U prvim godinama školu je pohađalo 12 do 15 učenika, isključivo muškaraca, koji su ušili čitanje, pisanje, vjeronauku i nešto računa (sabiranje i oduzimanje). U školi je 1870. godine radio  učitelj Gavrilo Obradović  a 1874. Rafail Pavlović  rodom iz valjevskog okruga. Do 1867. godine školu su pohađala samo pravoslavna djeca (Ristanović, 2000). Muslimanska djeca su išla u sibijan mekteb i medresu. 1882. godine napravljena je nova škola u koju su 1882/83 školske godine prvi put pošle i četiri djevojčice pravoslavne vjere, a školu je ukupno pohađalo 47 učenika (Sadiković, 1972). U novoj masivnoj školskoj zgradi u centru Janje postavljene su klupe za sjedenje, pa su đaci prestali sjediti na podu ili hasurama. Ovu pravoslavnu školu prvi je od Muslimana pohađao Abdulah Skokić, sin Salihagin 1867. godine (1855-1911), što je za tadašnje prilike bio revolucionaran potez za obje nacije u Janji, kao znak obostrane tolerancija. Poslije njega ovu školu upisuje Gruhonjić  Mehmed (1865-1944) "hodža Meho", sin mula Osmana Gruhonjića, tadašnjeg muderisa u Janji. Prvi učitelj bošnjak u osnovnoj školi u Janji je bio Hašim ef Topčić, koji je rođen oko 1859. godine u Glamoču, završio je učiteljsku školu u Sarajevu, pa je prvo počeo raditi u Kozarcu do 1896. godine a zatim je 1896. prešao u Janju. Umro je u Janji 1952. godine u svojoj 94. godini života. Abdulah efendija Berbić, rođen u Janji 1884. godine bio je pomoćni učitelj.

1905. godine grupa uglednih Janjaraca osnivaju prvu kirethanu (čitaonicu) u Janji. među osnivačima su se istakli Ali-efendija Sadiković  rođen 1872. godine, Hašim ef Topčić, učitelj u Janji, Omeraga Hadžiimamović, zemljoradnik, rođen 1978. godine, Mula Ahmed Aliefendić, mulaim, rođen 1881. godine a umro 31.3.1930. godine i ostavio iza sebe "Dnevnik" od 1905. do 1930. god, Abdulah ef Berbić, rođen 1884. pomoćni učitelj, Mustajbeg Ćemerlić, trgovac, rođen 1886 (Rizvić, 1973).

Drugi učitelj Janjarac je bio Osman Gruhonjić, koji je bio i vijećnik ZAVNOBIH-a. Prva učiteljica   Bošnjakinja u Janji je bila Asija Ćemerlić, rođena u Banja Luci 1908. godine gdje je završila učiteljsku školu a u Janju je došla   1934. godine gdje se udala za Muharembega Ćemerlića. Zadnji put je posjetila Janju 8.avgusta 1975. godine kada je došla   na Dan oslobođenja Janje.

 

Prve Muslimanke iz Janje koje su se upisale u osnovnu školu (1912) su bile šuhreta i Emina Ćemerlić - kćeri Mustajbegove. Ipak sve do 1951. godine kada je donesen zakon o ukidanju zara i feredže, muslimanska ženska djeca nerado su išla u janjarsku osnovnu školu.

Poslije 1950. godine u Janji radi veći broj Janjaraca i Janjarki kao učitelji i nastavnici među kojima su: učiteljica   Rada Davidović, učitelj Dževdo Skokić, učitelj Slobodan Tišma, nastavnik Mile Cvjetka Tomić, nastavnik tehničkog vaspitanja Huso  Ibre Karić, a poslije 1960. godine nastavnik Lazo Zdravke Marković, učiteljica   Stana Alekse Stanković, učiteljica   Munevera Kasima Aliefendić, nastavnica   Bisera Hamde Cosić, profesor njemačkog jezika Avdo Bege Adanalić, nastavnik Mehmedalija Sadije Gutić, učitelj Mehmedalija Halilović, nastavnik Fadil Salkana Huremović, nastavnica   Hava šerifa Gradaščević  udata Huremović, nastavnica   Hana Emina Gradaščević  udata Adanalić, nastavnik Lazić  Vase Dragan, profesorica   Almasa Alibegović  udata Franca, nastavnik Jusuf Muje Gruhonjić, nastavnik Omer Muharemović, nastavnik Hamdija Muharemović, profesor Vlado Jove Tadić, nastavnica   Granov udata Hadžirešić  Husejna Dževdana, nastavnica   Granov udata Rifatbegović  Husejna Ridvana, nastavnik Karić  Juse Edhem, i dr.

 

Veliki broj Janjaraca je završio učiteljsku školu ali nikada nisu radili u školi u Janji: profesor Hasan Alije Sadiković  je radio u Banja Luci, nastavnik Đezić  Saliha Salko je radio na Radničkom univerzitetu  u Zvorniku, nastavnik Mehmed Halilović  je radio u Tuzli, profesor Alija Ibrahima Adanalić  je radio u Srebreniku, profesor Muharem Bege Adanalić  je radio u Varešu a onda u Sarajevu, nastavnik Ahmet Bećira Sofić  je radio u Maoči kod Brčkog, nastavnica   Behidža Paša ge Hadžiimamović udata Imamović  je radila u Tuzli, nastavnica   Zlata Murata Ibrišimović  je radila u Kalesiji, nastavnica   Devleta Mahmuta Alibegović, profesorica   Hanifa Emina Gruhonjić  je radila u Kalesiji i bila direktor škole, nastavnica   Behidža Zuhdije Jašarević  je radila u Brezovom Polju, nastavnica   Mehridžana Ibre Gutić  je radila u Srebreniku, nastavnica   Sadeta Bege Zakomac je radila u Srebreniku, profesor Nedim Abaza Hrustanbegović  je radio u Bijeljini a kasnije u srednjoj medicinskoj školi u Tuzli, i drugi.

 

U Janji su od 1884. godine kao direktori škole radili: 1884 i 1885 Mile Pejnović, učitelj, 1888 1889. učitelj Gojković, 1895 1896. učitelj Derikladić, 1896 1897. ućitelj Hašim Topčić, 1898 1899. učitelj Ridžal, 1917 1918. ućitelji Draginja, Radović, Dragutina Peserli i Anka Radović,1921 1922. učiteljica Borislava Kvasnička, 1950 1954. nastavnik Marko Džamonja, 1954 1956. nastavnik Dževdo Skokić, 1957 1961. Božidar Radić, profesor Spasojević Sreten, a zatim Avdo Adanalić, Safet Franca, Mehmedalija Gutić  a od 1992. godine Drago Jugović  a poslije 2006. godine za direktora je izabran Omer Muharemović.

Do 1992. godine školu u Janji je pohađalo oko 1.700 učenika iz Janje i iz okolnih sela. U okolnim selima su bile četverorazredne škole tako da su učenici iz okolnih sela od petog do osmog razreda morali putovati često i pješiće do Janje. Današnji   profesor na Medicinskom fakultetu u Beogradu Veselinka Đokana Avramović  je pješačila svaki dan iz Modrana u Janju a bila je jedan od najboljih učenika. Odlični učenici su bili iz Batra  Dušan Dugonjić, Bobar Branko, iz Čengića   Drago Đukanović  i živan Gavrić, Čedo Pavlović  iz Glavičica, Stevo Lukić  također iz Glavičica, Slobodan Antić  iz Obriježi. Najdalje je pješačio Stevo Lukić, čak iz Glavičica. Kuća  mu je bila pored puta Janja Zvornik, oko jedan kilometar iza raskrsnice za manastir Tavna sa lijeve strane puta idući od Janje.

A kako je bilo u školskim klupama od 1950. godine pa do 1957. godine vidi se iz priče jednog janjarca koji je u tom periodu išao u školu:

"Prvi dan u školi. Stojim u redu pred zgradom pokraj rijeke Janje koja je sve do te 1949. godine bila mekteb. Dvorište travom obraslo. Sa sjeverne strane ograđeno starom tarabom od bašte Salke Huremovića. Zapadno parmaci od Halil ef. Đezića   kuće  a istočno parmaci od harema Atik džamije. Iza zgade sa južne strane teče rijeka Janja. U ovu zgradu sam i prije ulazio kada sam išao u meteb kod Hasan efendije Jašarevića   koji nedavno umro 1949. godine pa ga je zamjenjivao njegov sin Abdulkadir. Prohladno je. Stisnuli smo se u red. Na nama košuljice i kratke pantolice od glota, bosi smo. Ne vidim nikoga da ima obuću na nogama. Stisnuli smo tablice pod desnu nadlakticu. Neko na tablici ima i spužvu, sunđer smo je zvali. Čekamo. Izlazi crna, duge kovitlave kose, nasmijana lica, učiteljica. Pod lijevom mišicom nosi dnevnik. Učenici šapuću:"Ne samo njoj, ona je opasna". Bila je to učiteljica   Turkušić  Murveta. Prozva učiteljica   Murveta svoj razred. Fala bogu da ja nisam na tom spisku. Uđoše prozvani učenici a na vratima se pojavi mlada, tek stasala djevojka, lica   poput mjeseca a crnih i krupnih očiju, duge i blago lelujave kose. Bila je to učiteljica   Jelena Anđeloković  Lela iz Lješnice, kojoj ovo bješe prvo službovanje u Janji. Prozva nas. Čuh kao kroz san moje prezime i ime. Uđosmo u učionicu. Bješe to učionica   druga desno od ulaza. Imala je dva prozora prema jugu, prema rijeci Janji a jedan prozor prema Halil efendinoj kući. Nastava započe...Sa mnom bjehoše u razredu: Sefer Huse šeljpić, Mujo Osmana Mujkanović, Fikret Adema Mujkanović, Kasim Bege Godušević, Rasim Saliha Đezić, Omer Mehe Hamzić, Jusuf Ibrišimović, Ismet Avde Hasifić, Osman Huse Terzić, Mehmedalija Mehmeda šukilović, Zuhdija Avde Alihodžić, Devleta Osmana Prosičanović, Fadila Salihage Skokić, Džana Dedić, Metija Omera Dedić, Mujesira Ahmeta Huremović, Izeta Čanić, Hana Halilović, Fatima, Asija, Jusuf Mustafe Hadžić, Emin Kajrašević, Ibro Kukuljčević, Junuz Rame Adanalić  i Muharem Ibre Jašarević. Nastava je počela, prvi čas nam je održala za sva vremena i svima nabrojanim učiteljica   Lela. Taj čas i danas se pamti. (Imena pisana kurzivom se odnose na moje umrle drugove iz prvog razreda osnovne škole do vremena pisanja ove knjige). Vodila nas učiteljica   Lela u njenu Lješnicu. Tamo smo 1951. godine gledali "Snežanu u sedam patuljaka" koju su nam priredili Lješničani. I danas se sjećam hladovine pod lipom ispred Osnovne škole u Lješnici. Iznijeli su nam Lješničani sokove klahere i šabese -, kolače da nas počaste. To je bio moj prvi izlet u divan svijet koji nam je priredila učiteljica   Lela. A učiteljica   Lela, kojoj je pravo ime i prezime bilo Jelena Anđelković, je znala što hoće. Iz tog njenog razreda, od bosonogih dječačića   odrasli su ljudi od naprednih i vrijednih zemljoradnika, zanatlija, učitelja, nastavnika, inžinjera do profesora fakulteta. I neka je hvala ovoj učiteljici, ovom čovjeku za sva vremena. Bilo je još učitelja i nastavnika koji su nas učenike plijenili svojom dobrotom. Moram pomenuti učiteljicu "Kosovku" iz Subotice, nastavnika Sadika Berberovića   iz Bijeljine, nastavnika Draška, iz Crne Gore, nastavnika Danila Vujoševića, također iz Crne Gore, nastavnika Bahriju Morića   i druge. Lijepo je bilo slušati ih, a još bolje naučiti što govore. Naučili su oni buduće profesore univerziteta širom svijeta kao što su: Prof dr med sci Veselinska Avramović profesor interne medicine na Medicinskom fakultetu u Beogradu, prof dr med sci Mahmud Nurkić, profesor mikrobiologije i imunologije na Medicinskom fakultetu u Tuzli, prof dr sci teh. Aiša Sejranović udata Sendijarević, profesor tehnologije u Detroitu USA, prof dr sci ecc. Dževad šehić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, doc dr med sci Midhat Nurkić, docent interne medicine na Medicinskom fakultetu u Tuzli, Doc dr med sci Mahira Nurkić udata Jahić, docent ginekologije i akušerstva na Medicinskom fakultetu u Tuzli, doktor nauka Aco Mike Mihajlovića u švicarskoj i brojni drugi stručnjaci. A naša škola je nosila naziv "Braće Lazića", braće koji su dali svoj život  za nasu slobodu, a školu za naš život. Kakvo je to sveto djelo. Svi smo to znali. Učiti u toj školi je bila čast za svakog od nas. Da je to bog dao da to bude i danas. Danas ta škola nosi naziv "Meša Selimović" koji nikada u nju koračio nije, valjda samo zbog imena i prezimena. Kakva je to nepravda prema braći Momiru, Vojinu, Kosti i Mirku Lazić.