Janjarski biseri piše Prof. dr. sc. Mahmud Nurkić

Lubenice u Karjaševića   bašči

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku" dana 27.7.1905. godine na strani 8 piše : "Danas sam išao u bašču Karjaševića   i gledao jeli mi bostan počeo zreti te sam našao jednu lubenicu od 5-6 oka i otkinuo sam je.

Tragedija kuće  Dahmagine

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku" dana 31.7.1905. godine na stranama 9, 10, 11 i 12 piše: "Danas je našu i moga komšije Dahmage kuću potrefila velika žalost, ali to je Allah naredio da tako bude, mjesto vesele tačke, koju sam bio naumio ovdje staviti, da stavim crnu tačku i žalosnu vijest. Na dan 29. jula moja je Zuhra oćutila gute po vratu. Do 31. joj nije bilo opasno, a kada je bilo na 31. iza podne, ondar joj se smučilo, kad sam došao    iza podne iz džamije, našao sam je u teškom halu. Ja sam je viknuo i ona mi se je odazvala i upita me:"gdje je babo"? Ja izađoh u čaršiju, da oca potražim, ali ga nigdje ne nađoh. Kada se vratim iz čaršije, a svijet se uzmutljao po čaršiji. Pitam Hakije i Mehmeda Sarajlića:"šta je to" našto mi oni kazaše:"Ugušio se ševko Dahmagin"!!!

Uh! Aman! Kada čuh tu riječ     tako su mi noge zastrepile da umalo što se ne sruših na zemlju. Dođem kući, dijete, Zuhra leži a kod nje Alija sjedi, više nikog nejma. A u Dahmaginoj avliji se čuje plač i figanj iz 7 grla to jes tako tugaljivo i strašno da bi poletjela suza i iz drveta i iz kamena. Rodica   mi i tetka Dahmaginca viče:"Ah, moje lijepo dijete moje a sirati sestrice viču:"Ah, moj lijepi brate! Eh, kako bi mi ono moje dijete bilo na hateru spram njihove žalosti. Odatle odem na Drinu gdje nađem Dahmagu i puno svijeta. Dahmaga sjedi pokraj vode, umiva se a svijet: neko pliva, neko rone, traže ševku. Bio sam tude pola sahata pa sam se vratio kući prije nego sto su ga našli. Kad je bilo u sahat 11 dođe Dahmaga i kaže da su ga našli. A kod kuće  sve vri od plača. ševku su ostavili u Adi na konaku.

Kada sam se te noći vratio iza jacije kući malo sam živu zatekao Zuhru. Kad bi u 3 sahata noći     ondar Bogu dušu teslim učini. Nastade i u mojoj kući plač.

Zuhra se je rodila 24. januara 1901. godine a po hidžretu 5. ševala 1319. godine a umrla 31. jula 1905 godine, dakle, živila je 4 godine i 7 mjeseci i 7 dana, a umrla je po Hidžretu 29. džemadil ula 1323. godine.

ševki je bilo oko 19 godina. To je bio jedan krasan, Milošrdan, plemenit mladić, učio je u mektebu kod Džedid džamije, u mula Mustafe Gruhonjića, a ja sam mu bio kalfa. Kada je svršio "Berđiviju" onda je prestao ići u mekteb. Onda sam ga ja počeo u dućanu učiti latinicu, štampano i pismeno a ćirilicu, štampano, sam je naučio.

Ništa više nego da Bog da da nam obadvoje, i Zuhra i Sevko šefatčije budu.

Danas na 1. avgusta izjutra smo Zuhru spremili, dženazu klanjali i ukopali je. Da Bog da da šefatčija nama svima bude. Rahmetullahi alejha rahmeten vasiah!

Potlije pošto smo Zuhru ukopali do 3 sahata došla   je zapovjed od Kotara iz Bjelina da se ukopa ševko koji je noćio u Adi. Otišli su hodže u Adu mula Mustafa Gruhonjić  i mula Ibrahim (moj otac), mula Mehmed Mulasalihović  te su ga gasul učinili, donijeli ga u harem,dženazu klanjali i ukopali ga. Rahmetullahi alejha rahmeten vasiah!

Kada što nije suđeno ne može se nazor. Dahmaga i ševko mislili su da im Zejda i Almasa čine hatmu danas u četvrtak (3.8.1905. godine), ali ševku trefi smrt koja će svakom doći pa i on nije dočekao a i one od žalosti ne mogoše hatmu činiti. Da ga Allah dženti firdevsom obraduje.

I ovo je božji hićmet. Kada je ševko mrtav noćio u Adi onda mu je ptica   "hudhud" (kukavica, konjić) u kafezu preminuo. On je pticu svojom nazivao i on joj sobom kafez napravio.

A i krava mu njegova preminula što mu je đed Salihbeg Fitozević  na dar spremio. Krava je preminula do 3 dana iza njeg".

Izgradnja mekteba u Janji

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku" na stranama 14. i 15. dana 26.8.1905. godine piše : "Danas se s hajrom naš mili mekteb dovrši a to je na dan 25. džemadil-ahira u subotu 1323. godine (po hidžri). Da Allah dade  našim dobrotvorima zdravlja i umaru berekata a na onom ljevšem svijetu dženetul firdes, a to su ovi: Eminbeg Alibegović, naš načelnik i Mustafa efendija Gruhonjić, imam i mutevelija. I ostalim zahvaljujem koji su i koliko u pomoći bili. Mekteb je koštao 1.000 Kruna.

Izgradnja mekteba je počela 4.8.1905. godine na mjestu starog mekteba koji je oboren 5.8.1905. godine. Radove je izvodio neimar Latif (hadžija) Karjašević.

Pogovor autora: Danas više nema zgrade mekteba. Napravljena je privatna kuća. Možda bi bilo potrebno zabilježiti na neki način imena ovih ljudi koji napraviše mekteb a također i imena onih koji su završili ovaj mekteb. A njih nije mali broj.

Kopanje bunara

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku"26.8.1905. godine na strani 14 piše :" Danas na 26 Džemadilahira 1323. godine u neđelju su počeli kopati bunar a kopo mi Ramo Ćelalić  (šehrić). Sa njim smo naredili da iskopa i da ozida kamenom mojim za 22 krune.

Branje kukuruza

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku"30.9.1905. godine na strani 16 i 17 piše :"Danas smo se zanimali samo o branju žita, a to je u ovoj hefti. Najprije se počelo brati u Ruhotini. Dobro je ove godine Ruhotina rodila. Sada ću popisati račun koliko je na kojoj njivi žita, a opet koliko je meni došlo:

- u Osmana šapčanina         82 vreće

- u Halila Nuhanovića                       71

- u Reše Karjaševića            100

- u Hedže Delića                    64

Ukupno                                317 vreća.

A meni je došlo svega od sviju četvrtina 1.670 oka, ali nijesam pravo izradio računa jerbo u nekiji se brojilo velikijem džakovima, a neki vrećama. Pošto sam pomješao džakove onda sam trebao računati da mi više izađe, ali svejedno. I u Adi sam obrao, sijao sam mula Mustafe Gruhonjića   zemlju pod trećinu. Tude sam našao 110 džakova koji uzimaju po 35 oka žita, to jest 3.830 oka. Onda sam dao mula Mustafi trećinu 35 džakova po 35 to jest 1225 a izvadio sam mu desetinu iz njegova žita pa je meni ostalo 2625 oka i dao sam 35 oka poljacima i kad prenesem iz Ruhotine 1670 oka onda sam dobio skupa 4.260 oka žita.

I kukuruzine sam našao jedno troja kola ali je još nijesam izvukao. Valja mi još jedna kola nažeti. Imam zimus hraniti troje goveda".

Pogibija Beganbega Hurembegovića

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku"1.1.1909. godine na strani 39 piše :" Danas sam bio na dženazi i na kaburu Beganbega Hurembegovića, kojeg je ubio Mehmed  Jusić  (Sarajlić) radi sovke.

Neću pominjati njegovih zlih strana, jerbo svaki čovjek može da pogriješi, nego ću kazati da je Beganbeg bio sirotinjska majka. On je dosta puta siromahu suzu otrao u nuždi i ispunio, zato može biti da mu je Allah dao pa je uz mubarek dan uoči kurban bajrama lego u zemlju, i drugi su mu alameti dobri, nije iza ubojstva odmah umro, imao je kada pokajati se i tobe učiniti. Allalhu rahmet.

Hatme u Janji

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku" 2.1.1909. godine na strani 34 piše : Od ono 9 djece što je svršilo hatmu je prva činila Zumreta kći Mehage Musemića   a to je bilo 20 Zilkadeta 1326. godine odnosno 24.12.1908. godine. Mehaga je dijelio somune i po tobuk halve i svakom dijetu po 10 helera dao je. Bilo je 200 djece. Da mu Bog okabuli. Došlo    mi je u novcu 10 Kruna.

Druga hatma bila je Vasfije, hćeri Avde Hadži Hamzića   iz Zvornika i Fatime Osmanbegović  iz Bjeline koja stoji sa hćerkom u Janji. Hatma je bila na dan 4. Zilhidžeta 1326. godine ili 28.12.1908. godine. Dijelili su somune i po komad šećera. Bilo je 200 djece. Bilo mi je u novcu 6 Kruna.

Treća hatma je bila Hanife hćeri Hadži Juse i Ajne Salihovića   Šapčanina. To je bilo 7. Zilhidžeta 1326 ili 31.12.1908. odine. Dijelili su somune i po komad šećera. Bilo je 220 dijece. Meni je bilo 10 Kruna.

Četvrtu hatmu zajedno sa Hanifom Salihovića   činila je Nura Osmana Trsića. Dijelili su somune. Meni je bilo 10 Kruna. Hajr dovu im činim".

Petu hatmu je činila Adila Osmanage Musemića   hćeri. Ona je hatmu dobro ispekla, do sada je najbolje proučila sureta brez pometanja. To je bilo 21 Zilhidžeta ili 14 januara 1909. godine. Dijelili su se hljebovi. Za mene je bilo 10 kruna. Hajr dovu im činim.

Prosidba u Janji

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku"14.2.1909. godine na strani 44 piše :"Danas je isprošena Esma, kći Mehage Skokića   a moja učenica, ja sam je učio u mektebu a kada je prestala ići u mekteb ja sam je učio kod kuće. Isprosio je Mehaga Balvanović  za Ahmed agu Imširovića   iz Zvornika. Dao joj je u amanet 28 šorvanja (svaki vrijedi 50 kruna) i halhale zlatne vrijede 25 forinti i još nešta. I još da joj je dao imao je kome. Prvo: ona je krasotica, drugo lijepe je ćudi i blage, odviše simpatična, treće, odviše je čista kojoj para u daleku se ne može naći"!

Prva pošta u Janji

16. februara 1909. godine proradio je u Janji poštansko telefonski ured. "Do Bijeljine se javlja telefonom a od Bijeljine nadalje brzojav se šalje telegrafom" , piše  u svom "Dnevniku" Ahmed ef. Aliefendić  na 45. strani.

Zabrana pucanja za vrijeme svadbe

17. februara 1909. godine Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku" na strani 35 piše :"Danas u sahat 8 i ˝ stigli su svatovi iz Zvornika Mehagi Skokiću, pred koje je puno janjaraca izišlo. Svatovski je starješina bio Mujaga Balavanović".

18. februara, nastavljaa ef. Aliefendić:"Jutros su svatovi povedavši Esmu krenuli put Zvornika. Silna je svjetina izašla da isprati svatove. U putu nije nikakva nereda bilo, osim što je svakom krivo bilo, što nisu puške pucale a to je zabranjeno od strane vlasti (suda) jerbo je prilika ratu".

Svrgavanje sa vlasti velikog vezira Ćamil paše u Carigradu

18. februara 1909. godine ef. Aliefendić  piše :"U Carigradu je svrgnut veliki vezir sadrazam Ćamil paša  a to je zato kako novine glase što je prigovarao sa austrijskim konzulom Pallavićiniem za naređivanje između Turske i Austrije za odštetu Bosne i Hercegovine i bio je gotovo teslimio za 54.000.000 kruna. Novine glase da je Ćamil paša  bio na ručku u Pallavićinia i da je primo preko njeg od Austrije nekoliko hiljada dukata. A najglavnije što je: Bio je protiv mladoturaka, Parlamenta, i obće protiv ustava i što je stio svom silom da raskopa i da opet postavi apsolutizam (staro vladanje u Turskoj) kazujući Sultanu Abdul Hamidu kako će njeg mladoturci svrgnuti, ubiti i td., našto mu je sultan držeći ga za prijatelja to vjerovatno i počeo ohlagivati proti parlamenta. Nato su Turci ustali da promijene Ćamil pašu, i bojeći se da se sultan tome ne usprotivi nagovorili su askera koji je bio uz njih da napravi topove protiv grada, odnosno proti carskog "jildiz saraja". Ćamil pašu su svrgli a imenovali su Husejn Hilmi pašu. Da Bog da da dosta koristi učini turskoj carevini i svom narodu!!!

Čestitka za rođenje

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku"19.12.1910. godine na strani 51 piše : Juče na 18. decembra 1910 izjutra, rodio mi se sin, 16 Zilhidžeta 1328. godine. Nadio sam mu ime Kasim" (Otac Munevere Aliefendić  udate u Srebrenik za Izeta, Ahmeta Aliefendića   koji živi u Tuzli i Mubere Aliefendić  udate za poljoprivrednog inženjera Aziza Gradaščevića   iz Janje- primjedbe autora knjige). "Telegrafiro sam bratu u Sarajevo, čim je svanulo za 1 sahat dobijem telegram od njega u kom mi čestita sina. S tim se nije mogo zadovoljiti nego mi je pismenim putem ponovo čestitao sina u stihovima, evo ovako:

            Čestitam ti dragi brate sa veseljem sina tvog,

            živ i sretan dugo bio, čuvao ga dragi Bog.

            S njim nek vam je sreća svaka, svako dobro svjeta oba,

            Nek vas Allah vazda štiti i sačuva od svih zloba.

            Sretni bud`te pa ću i ja s vama dijelit sreću tu,

            I želiću da on bude vrijednim članom čovječanstvu,

            I još uz to da se diči s njim islamski narod cio,

            To vam brate danas želi, svega srca bratac mio.

                        Tvoj Alija Aliefendić, Hanikah medresa, Sarajevo.

Poštalijanje goveda

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku"23.12.1910. godine na strani 52 piše :"Danas su nam poštalijali goveda radi bolesti. Goveda boluju na ustima i nogama. Bale na usta idu i vatra u paponjcima ali prebolijevaju a ne ginu, samo ponešto teladi gine. Boluju neki po 10 ili 15 dana a kada se liječe, prije prebole. Liječe se ovako: zalijevaju se sirćetom i nišadorom, a za noge ima neka voda što je prepisuje marvenski doktor. Dobiva se iz apoteke". "štalija je koncem marta počela omanjivati. Na molbu težaka najprvo su otpušćani volovi da se može orati a koncem aprila već je štalija potpuno otpušćena. Čulo je se da je štalija vladala po cijeloj Posavini i još po nekim krajevima Bosne".

Putovanje iz Janje u Sarajevo

Ahmed ef. Aliefendić  piše :" U aprilu 1911. godine odlučim ja otići u Sarajevo, na zijaret bratu. 29. aprila u subotu krenem ja u Sarajevo. Išao sam na Koraj, Čelić, Gornju Tuzlu pa u D. Tuzlu. Odanle u željeznicu, pa u Sarajevo. U putu između Maglaja i žepča bilo je malo strašivo. Svalila se pećina sa brda među šine, a bila je to mračna i kišovita noć. Čuvar je to opazio i uspjelo mu je javiti da nebi makinja udarila na pećinu pa bi bilo opasno. Tu smo u velikom strahu stajali sahat i po, dok je se ta bijeda otklonila.

Kad sam došo na sarajevsku stanicu, prešao sam u tramvaj i odvezo se u glavnu čaršiju. Došo sam u han Holobaru. Do pola sata ovdje me je našo brat Alija. Srdačno smo se zarlili i ispitali. Otle smo prešli u Hanikah medresu u njegovu odaju. Sohte su me vrlo dobro dočekale kako nisam mogao ni zamisliti. Po tom sam vidio da je moj brat imao veliki ugled među sohtama. S njima  sam se upuštao u razne razgovore. Pitao sam ih za ponašanje mog brata......

Hodao sam po Sarajevu na puno mjesta i puno sam se nauživao sarajevske ljepote. Kiša je išla gotovo svaki dan. Da mi nije kiša smetala puno bi se više nasejrio. Išao sam u Gazi Husrefbegovu džamiju, u carevu džamiju i Ferhadiju. Išao sam na Hrid odakle se vidi svo Sarajevo. Išao sam na Medreseta (mahalu), išao sam na Sarajevski grad. Išao sam i kod sarajevske bolnice kod koje se nalazi ludnica   gdje sam vidio svakake vrste luđaka. Išao sam u mektebi  - nuvab (šerijatska škola), imao sam tamo prijatelja Salih ef. Đozića. Divio sam se uredbi tog mekteba. Išao sa u uredništvo "Gajret" i u uredništvo "Mullaima". Išao sam u muzeum. Tudi sam svakog čuda vidio. Vidio sam pjesnika šemsudina Sarajlića   i upoznao se s njim. Upoznao sam se sa još nekoliko uglednih osoba. Emin ef. (Topalović) me je zvao u svoju odaju na čaj i išao sam mu nekoliko puta....

Bio sam u Sarajevu do 6. maja 1911. Tog dana uveče sam krenuo kući. Do stanice me je pratio brat i Topalović  i još nekoliko sohti. Tudi smo se rastali suznih očiju. Do Tuzle sam rahat doputovao. U Tuzli sam bio 24 sahata, - čekao kola i našao zvornički fijaker kao usput, te ja i jedan ađutant platismo po 9 kruna do u Zvornik. U Zvorniku sam noćio i sjutra sam sjeo u Osme Đezića   kola i došao    kući".

"Na dan 26. februar 1912. godine oženi mi se brat Alija od H. Osmana Bukvića" piše  Ahmed ef. Aliefendić. "Prosci su bili Dedo Alibegović  i Nurija H. Abdić. Uz šerbe i svadbu vrlo je lijepo vrijeme bilo, baš kao u proljeće".

Prvi automobilski svatovi

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku"27.1.1913. godine na strani 86 i 87 piše : "Danas bijase hladan ali vedar dan sa prilično ostrim zrakom. Isao sam, pratio svatove Zumre Mehage Musemića   kćeri koja se udala u Tuzlu za Prcića. Zumra je bila moja učenica, pa sam ja kao njezin hodža našao se u pratnji njenih svatova. Nisam bio na taj pir pozvat, jer Mehaga ni najmanje ne drži do mene, pa makar ja bio odgajitelj (muallim) njegove djece. On drži do onih koji nisu valjali ni njemu ni drugima. Pozvao je svog imama Ali ef. Sadikovića   na ručak, ali zna na sigurno, da nije što ga voli kao imama, nego da ne izgubi ugled kod svatova. Pratioca je bilo prilično dosta, a od tih nisu bila ni troja kola onih što Mehagu vole, neg su išli radi običaja. Kod nas je običaj ići pred svatove, pa makar se oženio najveći dušmanin.

Mehaga se pobojao da neće svijet hćeti izaći pred svatove, jer zna da neima toga kome nije natrunio, pa zađe zvati svijet i moliti da izađu pred svatove, da ne ostane rezil kod svatova. Svatovi su ispraćeni vrlo u redu. Zumru su odveli u Bjelinu pa je tamo ostala 24 sahata a onda je sjela u automobil i otputovala u D. Tuzlu".

Nakon udaje Zumrine ruho je konjskim kolima u Tuzlu odvezao Mešo Mešanović. Kobile su se zvale Zeka i Mrkusa a stigli su u Tuzlu za "4 sahata" preko Koraja i Lopara jer je prijatlj Prcić kasno javio da će se činiti pilav, a kakav bi pilav bio bez ruha,  priča   Abdurahman Saliha Mešanović, unuk Mešin, rođen 1932. godine.

Prva zapisana tužba i presuda u Janji

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku"3.2.1913. godine na strani 88 piše : "Danas je Alija (Aliefendić) napravio i poslao tužbu kotarskom kaznenom sudu u Bjelinu za uvredu časti i poštenja protiv ef. Emina Topalovića. Svjedoci su Orhan ef. Huremović  i Emin ef Zuberović. 15.3.1913. godine je bila sudska rasprava. Emin ef. Topalović  je kažnjen sa dva dana hapsa i 6 Kruna globe na što se Alija nije protivio i tako je ostalo".

Prvi avion preko Janje

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku"4.3.1913. godine na strani 91 piše : "Danas prije podne prošao je austrijski Ejroplan otud od Save duž uz Drinu. Otišao je granicom do Kozluka pa se je vratio natrag nakon jednog sahata. Bio je vedar i čist dan. Ja sam taj Ejroplan vidio. Bio se je uzdigao visoko, pa je izgledao poput orla. Ali je imao veliku tutnjavu poput automobila. Da nije bilo hlupe, nebi nitko znao da je Ejroplan. Kažu da su Srbijanci ispalili nekoliko parada, ali im je bilo bez uspjeha".

Kolera u Janji

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku" na stranama 98, 99,100 i 101 piše : "Na 3. avgusta ove 1913. godine nastupi Ramazan. Na 11. dan Ramazana puče glas da se je pojavila kolera u Brzavi, umro je Jovo Cvjetinović. Komisija pronađe da je zaista kolera. Jovina se kuća  uštalija, žito, šenica, mlijeko i što god se jede zakopaše u zemlju. Cure Ristanovića   u kuću zaštalijase, jer je cura prije na dan obilazila Jovu. Ibre Prtljaga kuću i bunar uštalijaše a tako i Islamov bunar. Narediše 4 Ciganina hamala da saranjuju mrtvace koji umru od kolere. Nalog za čišćenje i krečenje, te da se poljeva po kući karbol, zabrana da se ne smije zelen i voće jesti. Bostana srećom nije ni bilo, sve kiša pogušila. Nije bilo svega 2 kola bostana u svoj Janji. špitalja se dva osnovaše, jedan u Brzavi u Jokinoj kući a jedan na Zbjegu u cestarskoj kući. Do tri dana se pojavi novi slučaj u Smajić  mahali, pa sutra opet dva slučaja nanovo. Uštalija se već preko 20 kuća, pred svakom kućom patrola, soldat i džandar. Bože čudne njihove patnje. Neima im ko vode donijeti ni ništa u jardumu biti. Kad kogod umre od kolere, skvase bez u karbol te ga zamotaju u bez i dadnu ga hamalima da ga nose, onda dvojica   za njima putem poljevaju karbol i posipaju kreč. Kada ga mezaru donesu  spuste ga dole zajedno sa tahtom, pospu krečom i karbolom, poredaju tahte i što prije zagrću i to brzo. Doktor je svaki dan išao u poštalijane kuće  i s reda osobe pregledao. što se nisu smjeli kupati bila je krivica   naših prvaka, što se nisu pobrinuli, i to od suda zatražili da him dozvoli kao žto Tuzlacima i Brčacima i šamčanima dozvoliše. Samo su oni tamo hodže, što su kupali, bili rastavljeni od svijeta, a svi su imali na dan po 10 K (kruna). U tome špitalju što je bio na Zbjegu bila je vekterica   i vekter i oni su imali dnevno po 10 K. Silne je novce naša općina izdala u to vrijeme. I u Palutinama se desiše dva slučaja.

Na bajram svak biješe tužan i brižan. Bila je rijeka Janja uštalijana, sve su je soldati čuvali, nije smio niko vode zafaćati ni pojiti mala ni abdest uzimati. Pošto se to malo utišalo, opet se pojavi slučaj kolere u financija. Kad su bili rekli da se kasaba treba raspustiti (jer se nije smjelo ići bez doktorove dozvole u drugo selo ili varoš) dovezoše lađu sa jednim bolesnikom iz Mitrovice i to su bili 5 splavara, 2 iz Diviča   a 2 iz Jošanice. Njih sviju uštalijaše, pa opet kasabu zatvoriše. Od ono spalavara, ona 2 što su iz Jošanice umriješe a 2 ostadoše. I to je tako trajalo gotovo do konca septembra".

Prva vakcinacija u Janji

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku" na stranama 85 i 86 piše : "Nalog je od kotarskog ureda stigao je u Janju 13. januara 1913. godine da će se svako pelcovati, ko god nije bolovao ospice. Osoba koja će se pelcovati treba da ima 12 godina starosti, pa sve do 40 godina. Tome je uzrok, što su u inozemstvu zavladale neke crne ospice, i mnogo se od njih umire. I naša se vlada pobrinula za svoj narod u Bosni i Hercegovini, te je odredila da se narod pelcuje. Ja sam danas išao pa se pelcovao. Pelcovao je gradski Dr. Shifer. Udario mi je dvije ospice na lijevu mišicu".

Izlazak Austrijske vojske iz Janje

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku"4.11.1918. godine na strani 102 piše : " Na dan 4. novembra 1918. godine izašla je Austrijska vojska iz Janje. Na dan 5. 11. 1918. godine unišle su Srbijanske komite u Janju.

Arif Tamburija i Marica Leković, pehlivani u Janji

Ahmed ef. Aliefendić  u svom "Dnevniku" 1., 2. i 3.11.1929. godine na strani 106 piše : "Dana 31.10.1929. godine prispio je Arif Tamburija, pehlivan, u Janju. Imao je kalfu jednu gospođicu Maricu Leković  iz Bačkog Petrovca. Arif nam je poznat jer je ovdje izigravao godine 1912. Na 1.XI. počeli su izigravati prvo gimnastiku pa ondar su išli po konopcu. Posjeta je bila prilično velika. Ti su pehlivani sa svojom umjetnošću i vještinom publiku zadivili, kako sa proizvođenjem gimnastike i raznih šala tako i sa iđenjem po konopcu. Osobito je upala u oči pehlivanka Marica   svakome radi svoje plemenitosti, dobrodušnosti a i vještine u svom zanatu, u tolikoj mjeri da je svatko nju više pratio i promatrao nego majstora Tamburiju.

Drugi dan na 2. XI. Bila je još viša posjeta, jer su došla   sva školska djeca u pratnji učitelja, a i žena  i djevojaka, jer ih je interesovala Marica   jer nisu vjerovale da tako nesto može žensko naučiti. Marica   je imala samo 19 godina. Dakle rođena je 1910. godine. Po njezinom ponašanju, poslušnosti prema majstoru i pametnom držanju prema posjetiocima moglo se je zaključiti da je ona od jedne ugledne porodice. Taj je dan Marica   pokazala na konopcu razne igre i kretanja. Svatko je strepio i bojao se da ne padne s konopca i dovikivao da joj Bog sačuva njenu mladost i ljepotu. I Marica   je sretno igru dovržila.

Treći dan u nedjelji najveća je posjeta bila jer ce pehlivan Arif da prenese kurbana (janje) preko konopca i da ga zakolje na konopcu. Taj je dan Marica   najveselija i najraspoleženija bila. Nakon gimnastičkih izvođenja prva je Marica   pošla na konopac. žene  koje su prvi put tada vidjele Maricu povikaše: "Uh, nejdi gospođice jazuk je, mozes upasti". Marica   je 1. dio konopca sretno prošla i pošla je sada drugim dijelom koji je bio uzdignut nauzbrdo, išla je lagahno, nigdje nije pometala. I tudi se sretno uspe i uhvati se za direk koji je bio desno i lijevo zategnut upredenim tankim konopčićem da se ne miče. Kad je se uhvatila za direk publika je aplaudirala, a Marica   sva sretna i vesela nakloni se ozgor publici. Eh, još je imala da pređe po ravnici do sadžaka, samo se trebala malo odmoriti. Pošto se je odmorila uzela je motku u ruke i zakoračila da nastavi put preko konopca. U tom lijevi konopac, koji je prikopšat gore za direk a doli za zamlju pukne. Veliki konopac izleti Marici ispod nogu i odmakne se za pola metra. Marica   osta u zraku pa poleti ozgor raširenih ruku i hlupi od zemlju.

Dok je Marica   još zrakom letila zemlji sva publika jednoglasno povika: "Uh, šta bi?, Upade ..., Upade....

Marica   je pala u nesvjest, uzeše je polumrtvu i odnesoše. Sav svijet izgubi volju za igrom samo što se pitaju može li Marica   ostati živa. Nakon pola sahata povika pehlivan: "Marica   je bolje, sada će izaći, ubila samo u nogu i ruku, ali to nije opasno"!! Tamburija je spremio kurbana da nosi, dok povikaše: "Eto Marice"!! Ona stupi među publiku i nakloni se, a publika sva vesela, apalaudira. Nakon aplauzacije Marica   briznu u plač. Svijet se sklopi oko nje sa pitanjem: "Kako si, jesi li se plaho udarila i td. Arif je uznio kurban uz konopac i zaklao ga".

Ahmed ef. Aliefendić  je umro rano, ne navršivši ni 50 godina života od sušice na dan 31.3.1930. godine. Rođen je 26. aprila 1881. godine. Imao je 11 ddjece: Zuhru, Zumru,

Ibrahima, Abdulaha, Kasima, Mehmeda, Hajriju, Fatimu, Ajisu, šefiku a kako je ova brzo umrla, jedanaesto dijete je opet dobilo ime šefika. Njegov "Dnevnik" je nadživio svu njegovu djecu i nije  mu dao da on ode u zaborav a također i mnogi događaji i ličnosti koje je opisao u njemu. "Dnevnik" je završio 1.4.1930. godine brat Ahmedov Alija Aliefendić  a piscu ovih redova "Dnevnik" je dao na raspolaganje unuk Ahmedov, a sin Kasimov, Ahmet Aliefendić   24.septembra 2007. godine. Veliku mu zahvalnost duguje pisac ovih redova.