JaNjA-BiH.aT

član od: Oct 24, 2006

20 godina od rušenja bijeljinskih džamija

DA LI SE JOŠ NEKO SJEĆA

Trijumfalni naslov “Bijeljina bez džamija” osvanuo je u bijeljinskim SIM novinama u martovskom broju 1993. godine. Autor Pero Simić, tadašnji direktor i urednik SIM novina i Radio-Bijeljine, a današnji dugogodišnji savjetnik predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika za medije, ovako je počeo svoj tekst :

“U Bijeljini džamija više nema, ali nema ni etničkog čišćenja, kako to tvrdi Alija Izetbegović. U ranu zoru 13. marta, istoga dana kada je sahranjeno 13 izmasakriranih Srba u Brčkom, Semberijom su odjeknule detonacije koje su porušile prvo tri, a zatim još dvije džamije. Nakon ovih događaja, predstavnici opštinskih organa Bijeljine i srpskih stranaka koje djeluju na ovom području osudili su ovaj rušilački čin, a predstavnici MUP-a i Stanice javne bezbjednosti su se dali u potragu za počiniocima.”

Nije poznato kako je izgledala ta potraga, ali Bijeljinci su gledali pripreme za rušenje, koje je predvodila policija. Policajci su obišli sve okolne kuće i naložili stanarima da se sklone, a kad su džamije pale, obišli su ih još jednom i naredili da svako odmah popravi štetu na kući, izazvanu snažnim eksplozijama, ili će ga progutati mrak. Nakon toga su bageri završili ostalo, pa su kamioni danima odvozili krš. Na mjestima gdje su decenijama i vijekovima stajale bijeljinske džamije uskoro nije ostalo više ništa. Najstariju od tih džamija, Atik džamiju, sagradio je Sulejman Veličanstveni između 1548. i 1566. godine, i ona je bila spomenik kulture pod zaštitom države.

U Bijeljini, isto kao i u Banjoj Luci, Doboju i drugim gradovima na teritoriji Karadžićeve para-države, nije bilo nikakvih ratnih dejstava, pa je Pero Simić ponudio zanimljivo objašnjenje, kojeg se i on i zvaničnici Republike Srpske drže do današnjih dana. Ustvrdivši, bez ikakvog osnova, da se ne zna ni ko je na području zvorničko-tuzlanske eparhije srušio preko 30 crkava, dvadeset njih totalno onesposobio i još toliko oštetio, on otkriva rušitelje bijeljinskih džamija :

“Pretpostavke se kreću od ozlojeđene grupe Srba koja je u ovom ratu izgubila mnogobrojne članove porodica upravo od muslimanskih bojovnika, pa do terorističkih muslimanskih ili ubačenih hrvatskih terorističkih grupa.”

Ali, to nije sve. Pero Simić piše u nastavku da bijeljinske džamije, po međunarodnom pravu (?) nisu ni imale status vjerskih objekata. “Sa minareta četiri džamije za vrijeme ratnih sukoba u Bijeljini djelovao je snajper, a nekoliko lica je ubijeno upravo od tih snajperskih hitaca. U petoj džamiji se nalazio dobro sakriven arsenal oružja koji je u prvoaprilskoj ratnoj noći prošle godine podijeljen muslimanima. Svima je poznato kakav je status vjerskih objekata sa kojih se puca i ubija. Nakon bijeljinskih ratnih događaja, džamije, kojih više nema, prestale su da budu vjerski objekti”.

Naravno, ovoj nevjerovatnoj tvrdnji Simić nije dodao i spisak ubijenih u prvim danima aprila 1992. godine, kada su arkanovci, uz pomoć domaćih snaga, pobili bez milosti desetine civila u njihovim kuća, na ulicama, u avlijama. Na tom spisku, kojeg je objavio Krizni štab SDS-a, nalazi se 40 imena, sve samih civila, među kojima i dosta žena i starih ljudi. I ni jednog jedinog čovjeka s oružjem u ruci. Treba li reći da u toku pokolja civila u prvim danima aprila 1992. godine u Bijeljini nije ni viđen, a kamoli ubijen, ranjen, zarobljen ili izveden pred sud ni jedan jedini Bošnjak koji se makar kamenom bacio na srpske borce. Ostaje nejasno kako su tajanstveni muslimanski snajperisti nestali u nebu iznad Bijeljine, pogotovo oni s munare Atik džamije, u samom centru grada, dvadesetak metara od Arkanovog štaba. To nikoga nije zanimalo. Ni tad, ni sad.

Da bi slika bila potpuna, Pero Simić, koji je u to vrijeme bio jedna od perjanica karadžićevskog novinarstva, govori i o tome kako je Alija Izetbegović, zbog rušenja džamija i “navodnog” etničkog čišćenja Semberije, prekinuo njujoršku konferenciju.

“Međutim, sreća je da je prije ove Izetbegovićeve izjave rukovodstvo bijeljinske opštine demantovalo takve glasine i garantovalo svim lojalnim muslimanima sva prava. Ovaj stav muslimani Semberije su pozdravili sa simpatijama”.

Danas, ovakve rečenice djeluju kao najcrnja ironija. Nekad – to je bilo ruganje bespomoćnim žrtvama, svedenim na robove, poruka da im je namijenjena ista sudbina – da nestanu. Na ovaj ili onaj način.

Brisanje prošlosti

Rušenje vjerskih objekata je dio brižljivo planiranog i izvedenog projekta stvaranja “jedinstvenog etničkog prostora za Srbe”, kako je surovo etničko čišćenje nazivao Slobodan Milošević. Na čitavom prostoru pod kontrolom Karadžićevih snaga nije ostala ni jedna jedina džamija, ni jedan vjerski objekat muslimana. Ni kamen na kamenu. Prema podacima do kojih je došao Muharem ef. Omerdić (“Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima 1992-1995”) potpuno je uništeno 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih drugih vakufskih objekata. Rušenje je planirano na najvišem mjestu, vlast je organizovala čitav posao, praktični dio su izveli vojni stručnjaci, a sve je obezbjeđivala i kontrolisala policija. Rušenje vjerskih objekata je ratni zločin. Pa ipak, niko se u Republici Srpskoj do danas nije sjetio da se upita zašto je to urađeno i ko je sve to napravio. Valjda zato što odgovor svi znaju.

Zanimljivo je ponašanje entitetskog pravosuđa. Okružno tužilaštvo u Bijeljini, koje pokriva prostor od Brčkog do Srebrenice, još nije otkrilo ni jedan zločin nad Bošnjacima (završen je samo jedan proces, na inicijativu srbijanskog pravosuđa), niti je pokrenulo i jedan jedini slučaj na osnovu sopstvenih saznanja. Što znači da nikada nisu čuli da je početkom aprila 1992. godine grupa vojnika iz susjedne države počinila u Bijeljini masovne zločine, da je samo iz te opštine protjerano 35.000 Bošnjaka, nemaju pojma o masovnom pljačkanju, deportacijama i prisilnom radu, nisu čuli ni za logor Batković, sve dok taj slučaj nije pokrenulo tuzlansko pravosuđe, niti za rušenje džamija, mada se najstarija od njih, Atik džamija, nalazi na desetak metara od kancelarije glavnog tužioca Novaka Kovačevića. O zločinima u Brčkom, Srebrenici, Bratuncu...da i ne govorimo. Ali su revnosni tužioci čuli kako se stara Fata Orlović u Konjević Polju buni što joj je vladika Vasilije Kačavenda sazidao crkvu u avliji, pa su protiv nje dva puta podizali tužbu. A vladika je, izgleda, bio u pravu, jer do dana današnjeg njegovu crkvu u tuđoj avliji niko ne dira, niti iko više spominje da je oteo jedanaest bošnjačkih kuća u neposrednoj blizini bijeljinske Atik džamije, srušio ih i na njihovom mjestu napravio velelepni manastir i dvorac, praveći od Bijeljine “srpski Jeusalim”.

Danas se niko u Republici Srpskoj ne sjeća etničkog čišćenja, strašnih zločina, progona, koncentracionih logora. Ni rušenja džamija. A toga bi se morao sjetiti bar Dragan Davidović, koji je bio ministar vjere u Karadžićevoj vladi, a danas višegodišnji generalni direktor Radio-televizije Republike Srpske. I niko više ne spominje činjenicu da pravoslavne crkve nisu rušene, pogotovo ne planski, u drugom dijelu BiH, u Sarajevu, Tuzli, Zenici... Čak ni u Srebrenici. Beogradska televizija je 15. jula 1995. godine emitovala snimak ulaska Mladićevih snaga u Srebrenicu, a na snimku se vidi i srpska pravoslavna crkva, nedirnuta. Sutradan je profesor Miladin Životić napisao da je ta crkva bila “čitava, previše čitava da bi bila prizor dostojan propagande...Stvar nezamisliva s džamijama u bilo kojem čisto srpskom mestu”.

Danas se malobrojni Bošnjaci u Republici Srpskoj bore da sačuvaju sjećanja na ono što je velikosrpska oluja izbrisala. Bošnjački i bosanski političari sve rjeđe pominju ratni zločin rušenja vjerskih objekata muslimana, a o tome se do sad ni jedna riječ osude ili kajanja nije čula od srpske vlasti, sudova, policije, medija, čak ni od običnih ljudi. Ni od sveštenika Srpske pravoslavne crkve. Pogotovo ne od njih.

Jusuf Trbić

član od: May 17, 2012

http://www.federalna.ba/bhs/vijest/58667/za-zlocine-nad-bosnjacima-jos-niko-nije-odgovarao

član od: Jun 25, 2004

esselamu alejkum werahmetullahiu weberekatuhu.prvo bi se osvrno na zadnji upis.milim da je tema bijeljinske dzamije jako dobra za diskusiju i da ovu zadnje dodanu temu nebi trbelo mjesati u to.isto tako i ta tama je odlicna ali otvoriti temu samo za nju.sad bi se vratio na bn.dzamije.kao prvo da Allah swt.nagradi nase izlagace a posebno jusufa trbica na vako izdasno izvjestaju.jako dirljivo.isto tako volio bi da i oni posjecuju ovu stranicu ili bi to i ovo trebalo pisati na bijeljinsku stranicu.jako zalosno je to sto se desilo nasim dzamijama odnosno Allahovim kucama.to se dogodilo od onih ljudi koji za Allaha i neznaju pa stoga i nije neko cudo.to se i ocekivalo jer slabasni bosnjo je vjerovo vise svakom osim onom sto pise u KUR,AN I KERIMU:I SUNNETU ALLAHOVOG POSLANIKA SAWS.danas je zalosnija stvar sto su te dzamije postale predmetom trgovine od onih koji bi bas trebali da u njima opiminju i podsjecaju ljude na ono sta se ne tako davno desilo tim Allahovim kucama.mojim zadnjim boravkom u janji i bijeljini prosli vikend zapazio sam jednu DRAGA BRACO I CIJENJENE SESTRE U DINI ISLAMU strasnu stvar.u vise bijeljniskih dzamija dvoristima nalazae se kiosci firme DUVAN.sokiran sam tim prizorom.to su kiosci u kojima ce se prodavati haram duhan i novine koje ce pisati protiv bosnjaka.pitam sebe a i vas zar su vodeci ljudi i TZV:IZ BIJELJINE dali sebi za pravo da trguju vakufom pogotovo sa onima koji su i rusili te dzamije.volio bih kad bi ovo procito i predsednik medzlisa moj prijatelj i brat u vjeri EMIR MUSLI.po mom misljenju i nije mu mjesto tu dje i jes.naravno to i njie njegovo djelo.isto tako pozivam imame bijeljine da to sprijece jer oni su ti koji bi trebali znati sta je haram ,a sta halal.trazio sam ih u vise navrata ali nazalost bez uspjeha.uvjek nadjem u dzamiji 2 do 3 covjeka.ZALOSNO ZA JEDNU BIJELJINU.ljudi kazu da upste i ne dolaze na namaze.ima neki Allahov rob koji ih mijenja mada su oni placeni i preplaceni da dolaze na namaz.ako ne zbog boaveze prema Allahu onda zbog onog zasto uzimaju novac.isti problem imamo i mi u janji dje vakufska zemlja prodata preko puta dzamije pa se danas tu svaki belaji desavaju. omladina se tuce alkohol i ko zna sto sta konzumira.DRAGA BRACO URAZUMIMO SE I STANIMO U KRAJ TOME JAVASLUKU I SKRNAVLJENJU VJERE.izadjimo ponovo sa peticijama izeberimo sebi za vodje one koji se na prvom redu Allaha boje a ne ljudi.NA NASEM PUTU DO USPJEHA DRZIMO SE KUR;ANA I SUNNETA:

član od: Apr 02, 2011

Selam.Procitah abuamar ders,pa svasta saznadoh,i fala mu i da nas koje nas interesuje ova glavna grana zivota vako pocesto obavjesti.subhanallah pa u dzamijskoj avliji kiosk duhana i ostalih harama....Vidimm dase Abuamar trudi i poziva i opominje............................Ali ja mislim ovako,sve to dragi Allah vidi,i daje do znanja da i mi svi vidimo ili cujemo.Sve se desava Allahovom voljom pa i rusenje,dzamija u prosloj agresiji,pa i pnovno pravljenje opet Allahovom voljom,i vracanjem u amanet Boshnjackom korpusu onaki kakav je,nebili se opametijo ,dosao TOBE,kako zna nas narod rezi.......Medjutim sta se desava,istohaman pa i gore, jos manje ljudi pada na sedzdu u dzamijama.........Sad ce Bosnjaci,ne bas Bosnjaci nego mislim na sadasnju IVZ ostati opet bez dzamija(to ja mislim).Nece dzamije biti porusene,nego ce prici u ruke i upravu vecih vjernika nego sto su Bosnjaci Muslimani,prece u ruke bolje obrazovanijih Muslimana,boljih ucenjaka,bolje ulleme,boljih mummina i mumminki,i bolje obrazovanih u pogledu visokog obrazovanja svih grana....A ovo moje misljenje potvrdjuje i proglas IVZ koji je iznjet,da imami moraju biti fakultetski obrazovani.Jer ovi su vec visoko obrazovani ima ih dosta sa doktoratom ,a svi su sa fakultetima.Svaki dan su sve javno masovni,tj svaki dan sve vise Bosnjaka prihvata njihov nacin,tj izvorni nacin prakticiranja islama i pkazuje javno,svojom nosnjom izgledom itd.A sto je pokazala nedje skoro studija,da je visestruko veci broj Bosnjaka koji svakodnevno zive izvornim Islamom,ali zbok kojeraznih okolnosti ne pokazuju to svojom vanjstinom,zene hidzabom a muski duzom dradom itd. Ammin Allahu da bude po tvojoj volji ali kako je najbolje za bosnjake muslimane.selam

član od: Jun 05, 2004

Ale Štrkonjić prisjeća se strašnih zločina u Ključu

Fatma ubijena hicem u usta, njenoj majci zarili nož u srce

Štrkonjić: Očekuje susret s ubicama

FOTO: Avaz

Ale Štrkonjić prisjeća se strašnih zločina u Ključu

Ž2 = Fatma ubijena hicem u usta,

njenoj majci zarili nož u srce

Ž3 = Danas se odlučuje o produžavanju pritvora Bajićima, Vrtuniću, Dragiću i Lukiću, od čijih su ubilačkih pohoda strahovali Bošnjaci ključkih sela

Ž7 = Štrkonjić: Očekuje susret s ubicama #ale strkonjic 3#

Tužilaštvo Unsko-sanskog kantona privodi kraju istragu zbog ratnog zločina protiv bošnjačkih civila u Ključu nakon što su u Republici Srpskoj uhapšeni braća Predrag i Nenad Bajić, Mladen Vrtunić, Slobodan Dragić te Milan Lukić, svi sa područja općine Ključ.

Danas će Kantonalni sud u Bihaću odlučivati o produžavanju istražnog pritvora za ovu zločinačku petorku, od čijih su pljačkaških i ubilačkih pohoda strahovali Bošnjaci više ključkih sela.

Ž4 = Mlazevi krvi

Ale Štrkonjić, 71-godišnji mještanin Malih Reizovića kod Ključa, preživio je 21. novembra 1992. godine brutalno iživljavanje Predraga Bajića, Mladena Vrtunića i Željka Budimira, a zločinci su mu ubili suprugu Fatmu i punicu Fatimu Koljić. Danas živi u Švedskoj i očekuje suočavanje s ubicama.

- Njih trojica komšija upala su u moju kuću prije ponoći. Bajić je iščupao telefonski kabl iz utičnice i tada su počeli tući suprugu i mene. Mladenko mi je nožem probio tkivo na lijevoj ruci i sjekao me je dalje po ruci do kosti dok je krv lila u mlazevima. Za to vrijeme Gagi je tukao moju suprugu i držao joj pištolj pod vratom - sjeća se Ale Štrkonjić strašnih scena.

Ž4 = Gubio svijest

Kako priča dalje, onda je Vrtunić odveo njegovu suprugu Fatmu u drugu sobu, iz koje su se potom čuli njeni krici. Za to vrijeme, Bajić i Budimir tukli su njega, tražeći mu novac i zlato. Nesretni čovjek u više navrata je od batina izgubio svijest, a zločnci su ga polijevali vodom, tražeći da im preda novac.

- Nakon što sam im dao 800 maraka, nastavili su me tući, tražeći još, jer su, kao komšije, znali da sam štedio da kupim auto. Kada sam vidio da će me ubiti, odveo sam ih u baštu, odakle sam iskopao kesu sa 5.000 maraka i dao im. Dok su na stepeništu kuće brojali novac, u pidžami i bos, pobjegao sam u mrak - ispričao je Ale Štrkonjić.

Srpska policija sutradan je u Štrkonjićevoj kući našla mrtve njegovu suprugu i punicu. Fatma je ubijena hicem u usta, a punici Fatimi zločinac je zario nož u srce. Ukopane su na mezarju u Gornjim Reizovićima.

Ž8 = M. DEDIĆ

Ž6 = Kako su sijali strah

Grupa Predraga i Nenada Bajića, Siniše Babića, Milana Lukića, Mladena Vrtunića, Slobodana Dragića i Željka Budimira sijala je strah i trepet po ključkim selima. U Pudin Hanu krajem jula 1992. godine ubili su Ibrahima Kumalića i Ibrahima Draganovića te oteli zlato od ukućana, a u Humićima usmrtili Refika Pudića i zlostavljali Vahida Ćehajića i Đulsu Islamagić. Krajem decembra 1992. u selu Vojići, nakon zlostavljanja većeg broja civila, ubili su Hamdiju Zukića i Redžu Delića, a u kući Latifa Perfića izboli su nožem vlasnika kuće i tražili novac.

Tužilaštvo Unsko-sanskog kantona privodi kraju istragu zbog ratnog zločina protiv bošnjačkih civila u Ključu nakon što su u Republici Srpskoj uhapšeni braća Predrag i Nenad Bajić, Mladen Vrtunić, Slobodan Dragić te Milan Lukić, svi sa područja općine Ključ.

Danas će Kantonalni sud u Bihaću odlučivati o produžavanju istražnog pritvora za ovu zločinačku petorku, od čijih su pljačkaških i ubilačkih pohoda strahovali Bošnjaci više ključkih sela.

Mlazevi krvi

Ale Štrkonjić, 71-godišnji mještanin Malih Reizovića kod Ključa, preživio je 21. novembra 1992. godine brutalno iživljavanje Predraga Bajića, Mladena Vrtunića i Željka Budimira, a zločinci su mu ubili suprugu Fatmu i punicu Fatimu Koljić. Danas živi u Švedskoj i očekuje suočavanje s ubicama.

- Njih trojica komšija upala su u moju kuću prije ponoći. Bajić je iščupao telefonski kabl iz utičnice i tada su počeli tući suprugu i mene. Mladenko mi je nožem probio tkivo na lijevoj ruci i sjekao me je dalje po ruci do kosti dok je krv lila u mlazevima. Za to vrijeme Gagi je tukao moju suprugu i držao joj pištolj pod vratom - sjeća se Ale Štrkonjić strašnih scena.

Gubio svijest

Kako priča dalje, onda je Vrtunić odveo njegovu suprugu Fatmu u drugu sobu, iz koje su se potom čuli njeni krici. Za to vrijeme, Bajić i Budimir tukli su njega, tražeći mu novac i zlato. Nesretni čovjek u više navrata je od batina izgubio svijest, a zločnci su ga polijevali vodom, tražeći da im preda novac.

- Nakon što sam im dao 800 maraka, nastavili su me tući, tražeći još, jer su, kao komšije, znali da sam štedio da kupim auto. Kada sam vidio da će me ubiti, odveo sam ih u baštu, odakle sam iskopao kesu sa 5.000 maraka i dao im. Dok su na stepeništu kuće brojali novac, u pidžami i bos, pobjegao sam u mrak - ispričao je Ale Štrkonjić.

Srpska policija sutradan je u Štrkonjićevoj kući našla mrtve njegovu suprugu i punicu. Fatma je ubijena hicem u usta, a punici Fatimi zločinac je zario nož u srce. Ukopane su na mezarju u Gornjim Reizovićima.

Kako su sijali strah

Grupa Predraga i Nenada Bajića, Siniše Babića, Milana Lukića, Mladena Vrtunića, Slobodana Dragića i Željka Budimira sijala je strah i trepet po ključkim selima. U Pudin Hanu krajem jula 1992. godine ubili su Ibrahima Kumalića i Ibrahima Draganovića te oteli zlato od ukućana, a u Humićima usmrtili Refika Pudića i zlostavljali Vahida Ćehajića i Đulsu Islamagić. Krajem decembra 1992. u selu Vojići, nakon zlostavljanja većeg broja civila, ubili su Hamdiju Zukića i Redžu Delića, a u kući Latifa Perfića izboli su nožem vlasnika kuće i tražili novac.

Stranica je namjenjena svima kojima je Janja u srcu, a Drina u venama